Ja imam samo svoj san
malecki san
u kojem sam samo pedalj bliži
nekoj zvezdi ili ptici
Miroslav Antić

Ja imam samo svoj san
svako me buđenje ranjava
kad svane dan
ne znam da li je san ili java
zvijezde mi se
 iz prostranstva smiješe
ptice me zovu na let
anđeli me ponekad tješe
kažu da moj je cijeli svijet
a ja samo zapisujem riječi
što kao mali slapovi
u mene teku
i tko može da ih spriječi
da ne pronađu svoju
izvornu rijeku
preplavljuju me nemiri
 i slutnje
Ispod zvjezdanog svoda
koračam
 slaba i mala
nađu me tišine
 i šutnje
sebe sam
u stihove dala
čudeći se ljepoti
 leptira  i cvijeta
sa vjetrom ludujem
  ja sam skitnica svijeta
 tuga me znade naći
 na izvoru mojih želja
ljubav me dotaći
punu veselja
u vodi se ogledam
dok raste mi sjena
ploveći tako
zarobljenica sam
vremena
onda se trgnem
kidajući lance
 što me
 za prolaznost vežu
i anđela svog
 na trenutak zarobim
u zlatnu
 ljubavnu mrežu
pronađem
 pastire duše
što svirkom
u zagrljaj vabe
otmem se
 iz ruku demona
da mi tijelo
 ne oslabe
poletim zrakom
nestajući
 u vječnosti
kao jedro
 maslačka