Kad poklekne duša
na vjetrovitoj stazi života
odjeke koraka sluša
kraj nje korača ljepota
lepršaju leptirova krila
u oku čeznutljivog šetača
dodir mekan kao svila
anđeo jekom se vraća
da oblake crne razgrne
žar što nikad ne trne
ljubav što bol nadjača

slome se  jahači noći
i poderu zastave pakla
među dlanovima pronose moći
u polomljene kule od stakla

kad poklekne duša
vilovite vile sakupe vijeće
obzore razgrnu plave
u blijedom svjetlu svijeće
stoje ponad njezine glave

tad se duša osvrne oko sebe
znajući da nije sama
i više ne zebe
u hodnicima gdje vlada tama

već svjetlost kroz odaje traži
mali žišku na oltar srca meće
njen anđeo budan na straži
dariva je komadićem sreće