Mit o nastanku ljubičica priča je o tragičnoj ljubavi. Prema jednoj legendi frigijska majka nad majkama, božica Kibela se zaljubila u Atisa, prekrasnog mladića. Kako bi ga obvezala na celibat, odabrala ga za svog svećenika. No, na njenu veliku žalost Atis se zaljubio u prelijepu kćer boga Sangarija. Bjesna Kibela je Atisa kaznila smrću, a iz njegove, po zemlji prolivene, krvi su nikli prekrasni mali cvjetovi. Ljubičastom bojom podsjećali su na zgrušane kapljice krvi.

 

 

Viola je latinski oblik riječi Io. Prema grčkoj mitologiji Iona, kći kralja Arga, je bila jedna od Zeusovih ljubavnica. Zabrinut da je ljubomorna Hera ne bi pronašla, Zeus je Ionu pretvorio u junicu, a livadu prekrio ljubičastim cvijećem kako bi se Iona imala čime hraniti.

Malo prozaičnije objašnjenje, bio bi izvod imena roda od riječi «vias», što bi značilo «uz put», gdje se ovaj cvijetak često može pronaći.

 

 

Ljubičice se spominju i u kršćanskoj ikonografiji. Tradicionalni su simbol Marijine poniznosti i boli poslije Isusove smrti. U kršćanstvu ljubičice simboliziraju snagu, duševni mir, otpornost i vječnost vjere.

 

 

Ljubičica se, mirisna i nježna, suprostavlja hladnoći i s prvim zracima sunca stidljivo proviruje ispod snijega. Zbog toga su ljubičice simbol skromnosti, hrabrosti i ljubavi.

 

Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne,

tamo gdje viola svoje strune njiše
a ljubičice svoje miomirise šire
Tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav zagrljajajem ubija hladnoću. 
Tamo će

pod sniježnim pokrivaćem

kapljice krvi procvasti

mirisom sreće.