Kada nešto pričate i prenosite nekome nešto, znate li zašto to radite i s kojim ciljem? Zašto neke stvari treba zadržati za sebe, objasit će vam Sokrat u ovoj prezentaciji.

Sokrat, grčki filozof iz 4. st. prije Krista, umro je od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti, jer je osuđen za bezboštvo i kvarenje atenske mladeži. Bio je tzv. ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim. Bio je žestoki protivnik sofista i njihovog subjektivizma i relativizma.

Sokrat je razvio vlastitu praktičnu, dijalektičku metodu u obliku razgovora koju je kasnije Aristotel izrazio terminima logike.

Polazište njegove metode je neznanje. On za sebe tvrdi da ništa ne zna, ali ne i da se ništa ne može znati. Tu tvrdnju on ističe nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Prvo treba porušiti kule krivih i mutnih znanja, a zatim potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, prema Sokratu nije lako pa je stoga prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju. Zaštićen vlastitim neznanjem, Sokrat pita druge, koji misle da znaju da ga pouče. On šuti i pušta druge da govore, no čim dobije neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenje. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i tako dalje. Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije lagano i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da čak zapravo ni ne zna. Tu završava prvi korak Sokratove metode: ironija. Cilj tog prvog, negativnog, koraka jest ukazati na sugovornikovo neznanje, jer da bi se došlo do pravog znanja mora se prvo raspršiti ono pogrešno i lažno. Drugi korak, maieutika ili porodiljska vještina, za zadaću ima ˝porađanje istine˝. Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. Da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu, a koja će ući u definiciju i koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj stvari za čime on i traga.

Sokrat je dakle u svojoj potrazi za onim općim u svakoj stvari kretao od primjera iz svakodnevnog života. Potragu bi zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući sve nestalno i promjenjivo. Tako se polako približavao pojmu i dolazio do sve točnijeg određenja stvari. Time je njegova metoda induktivna, budući da kreće od pojedinačnih primjera prema onom općem.

www.inoptimum.com