Toliko često žurimo, i samobičujemo se – da stignemo rok, da napravimo nešto kada i kako smo zacrtali... zaboravljajući božanski timing. Pravo vrijeme, mudrije od naše percepcije o tome koje je kada idealno.
Zato, ne forsirajmo cvijet da procvate. Svaki cvijet ima svoje vrijeme pupanja. Što bismo dobili da ga čupamo i kidamo, da propupa kada mi želimo? Isto što i da razderemo kukuljicu ličinke, dok ona postaje leptir.
Nema potrebe da jurimo za bilo kojim ciljem, koliko god plemenit on bio. Vjerujmo, u božansko vodstvo. U vječnosti ima vremena. Sve stignemo. I, što je ubrzanje veće, veći je izazov stati i znati poslušati Tišinu i ritam Vremena većeg od onog za koje mislimo da ga mjerimo satima. Cvijet i Leptir, naše su vodstvo u užurbanim trenucima.