Nasilje u školama obuhvaća širok spektar agresivnih ponašanja koja se događaju među djecom, od rješavanja sukoba nasilnim putem, neprihvatljivog izražavanja ljutnje ili frustracije do ozbiljnih incidenata uz upotrebu oružja. Prema prvim istraživanjima o nasilništvu među djecom, na engleskom poznatom kao bullying, iz 2002. godine, u Hrvatskoj je svako peto dijete bilo izloženo učestalom nasilju, a istraživanje stavova javnosti provedeno 2003. godine o problemima s kojima se susreću djeca pokazalo je da su građani najviše zabrinuti upravo zbog nasilja i kvalitete obrazovanja. 

Ključni dokumenti, poput UN-ova 'Svijeta dostojnog djece', programa Vlade Republike Hrvatske 'Prioritetne aktivnosti za dobrobit djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2003-2005', preporuke Europske komisije i Vijeća Europe bili su dodatan poticaj i okvir za program 'Stop nasilju među djecom' kojeg je Ured UNICEF-a, zajedno s brojnim stručnjacima u Hrvatskoj pokrenuo 2003. godine. Tom kampanjom dosad je prikupljeno 3.500.000,000 kuna, a u trećoj godini provedbe programa smanjenja i sprečavanja nasilja među djecom UNICEF je u suradnji sa školama i udrugom 'Stop nasilju među djecom' započeo izgradnju 'Mreža škola bez nasilja'.

Iako problem vršnjačkog nasilja nije jedinstven za Hrvatsku, već je pojava svojstvena suvremenom društvu, napominje predstojnica UNICEF-ova ureda Tanja Radočaj, on nas upozorava da trebamo nešto poduzeti. 
"Tako da smo pozvali građane i poznate osobe i medije i prije svega škole i roditelje da se uključe. Radili smo na edukaciji javnosti o problemu vršnjačkog nasilja i naš ambasador dobre volje Gibonni je u tome bio osobito glasan i to nam je pomoglo zapravo da i pridobijemo podršku javnosti za ovaj projekt, da uključimo škole koje žele raditi na tome, ali i da prikupimo sredstva."

Dodatni rad koji se isplati

Program kojeg od 2006. godine provodi udruga 'Stop nasilju među djecom' od početka se provodi zahvaljujući donacijama građana i hrvatskoga poslovnog sektora. Sam program sastoji se od direktnog rada u školama, koje se uključuju dobrovoljno, javljajući se u UNICEF sa željom da počnu proces učenja i mijenjanja pravila u samoj školi, ističe Radočaj.
"To iziskuje dodatni rad učitelja, i djece i roditelja. I imali smo slučajeva da su se neke škole uključile, pa im je to bilo previše posla. Moramo bit svjesni da se bez dodatnog rada i bez truda neće postići rezultati. Kad se jednom škola uključi u program, onda ona dobije svog mentora, stručnjaka, koji je vodi kroz korake u programu i dobije se posebne materijale, one koji su namijenjeni učiteljima, učenicima i roditeljima."

Tijekom projekta mentori dođu u školu koja se odluči uključiti u program i tijekom razdoblja od godinu do godinu i pol, prođu sedam koraka do sigurne škole.
"To uključuje učenje, o tome kako prepoznati nasilje, kako na njega reagirati, kako odrasli mogu pomoći i djeci koja su žrtva nasilja i djeci koja sama čine nasilje, mi vjerujemo da su odrasli odgovorni i za jedne i za druge, i isto tako škola onda mora i u suradnji sa roditeljima i lokalnom zajednicom se dogovoriti što učiniti u onim situacijama kada škola zapravo ne može sama riješiti problem, kada problem dolazi iz narušenih odnosa u obitelji, ili iz narušenih odnosa u zajednici."

Dosad se u projekt diljem Hrvatske uključilo 235 škola, od čega ih je 130 uspješno završilo inicijalnu prvu fazu projekta koju čini sedam koraka, ističe Radočaj i dodaje:
"Međutim te škole ne žele stati i to je ono što nas zaista veseli. Te škole žele raditi dalje i žele sačuvati postignutu kvalitetu i one su osnovali mrežu škola bez nasilja tako da i sada radimo na sadržaju koji će omogućiti da škole dalje razvijaju svoj rad i da učvrste te rezultate koje su postigli."

Pozitivan primjer

Osnovna škola 'Lučko' jedna je od škola uključenih u UNICEF-ov projekt 'Škole bez nasilja'. Iako se škola u program uključila tek početkom ove godine, učiteljica 4.b razreda Ljiljana Mrsel tvrdi da ona već primjećuje očiti napredak u svom razredu.
"Program je u trendu s djecom jer smo primijetili da se u školi pojavljuje više nasilja, a samim programom mi smo smanjili nasilje, što ja primjećujem i u mom razredu. Više nema nikakvog nasilja, a naročito se smanjilo verbalno nasilje koje je bilo malo više uzelo maha. Program je pozitivan za djecu i mislim da bi svaka škola u Hrvatskoj trebala provoditi taj program, jer samo pozitivne osobine kod djece dolaze do izražaja, dok se one negativne na jedan način zatomljuju i nestaju polako. Mislim da će još dosta vremena biti potrebno da se provodi taj program, da mi ne možemo odjednom to izbrisati, ali vidni napredak se vidi od početka, kako smo mi počeli taj program provoditi. Mi smo konkretno radili nekoliko radionica u kojima smo izdvojili nasilničko ponašanje. Napravili smo naš sandučić povjerenja u kojima djeca slobodno tijekom svakoga tjedna stavljaju u sandučić sve primjedbe i sve nepravilnosti na koje oni nailaze. Sandučić na satu razrednika otvaramo, razgovaramo o tim pitanjima, normalno sve je anonimno, djeca ne znaju o kome se govori, a kroz radionice djeca nauče kako savladati to nasilje. A počeli smo uključivati i roditelje u taj projekt.â??

Iako je škola na samom početku programa i predstoji joj puno rada, prvi koraci su obavljeni. Tako su razredi napravili svaki svojih 10 razrednih pravila, nakon čega će uslijediti 10 glavnih pravila cijele škole, objašnjava učiteljica Mrsel.
"Recimo pravilo broj jedan je da poštujemo tuđe mišljenje ili da nismo nasilni prema svome prijatelju. Događalo se da su recimo djeca išli kroz vrata svi odjednom, sada se to više ne događa, djeca uredno idu jedan pred drugim, zna se dogoditi da dječaci čak i propuste djevojčice. Znači povezali smo i bonton i neka druga pravila ponašanja koja se možda prije nisu toliko ispoljavala, nije se vidjelo tako to. U našem razredu mi razgovaramo, nije bitno kojim su redoslijedom pravila napisana, nego je važno da se to pravilo zna kako se provodi i onda recimo ako su djeca prekršila neko pravilo, ja kažem: "Što smo sada napravili?", onda oni kažu: "Pravilo broj pet mi smo prekršili!". Važno je da djeca uoče to pravilo, da ga oni znadu pronaći, da ga oni znadu prepoznati, a nije važno koji je on po redu, slijedu. Znači mi smo mogli metnuti za neko pravilo koje je manje važno 10. po redu, ali ono je možda moglo bit i prvo. Znači svaki dan je situacija takva da se pravila mogu kršiti, ali da se posljedica kršenja pravila i zna. Znači morat ćemo se izvinuti, oprostiti, i znati da je prekršeno to pravilo.â??

A kakvo razliku otkad je uveden program vide oni kojih se to najviše i tiče - djeca? Evo nekoliko njihovih izjava:
"Dječaci se više ne tuku, ako se nešto vidi ispravi se i tako, pokušavamo se smanjit nasilje, da se oprašta, da ne bude sebičan i bezobrazan i tako dalje."
"Pa da se ne tučemo, i da ne radimo probleme tamo gdje ih nema."
" Ja ne bi ništa mijenjao, dobro ide i da tak ostane bilo bi puno manje nasilja."
" Ja bih rađe da toga (nasilja) nema, ali na žalost svijet je takav."


UNICEF-ova edukacija i širenje

Iako je OŠ 'Lučko' savršeni primjer pozitivnih promjena, Tanja Radočaj iz UNICEF-a napominje da ima i škola koje odustaju od programa.
"Neke škole su odustale zato što im je bilo previše posla i nisu mislili da će se morati sami toliko truditi. Nekako su mislili da će to netko doći sa strane i popravit stanje u školi, što nije moguće naravno, jer to je svakodnevni odnos između djece i učitelja i roditelja. Druge škole su odustale zato što su se promijenili neki ljudi u školi, a neke zapravo samo trebaju više vremena, pa nisu odustale, ali nisu još ni završile ovaj započeti posao."

UNICEF je za ovaj projekt dodatno educirao 70-ak stručnjaka, koji, iako već jesu profesionalci, bilo psiholozi, pedagozi ili socijalni pedagozi, pod stručnim vodstvom profesorice Jasenke Pregrad dodatno su pripremljeni za projekt. Nakon tih priprema oni su na raspolaganju školi koja se odluči uključiti, a UNICEF pokuša pronaći najboljeg mogućeg mentora koji je dovoljno blizu te škole da ne mora putovati na drugi kraj zemlje.

Radočaj uz to ističe da je programom gotovo identično pokrivena cijela Hrvatska.
"Teško je izdvojiti da je neko područje lošije pokriveno ili bolje, ima škola koje se zaista trude u svim dijelovima Hrvatske. Mi smo nekako imali uvid da su škole kao i djeca, da ima onih koji žele biti prvi i najbolji, ima onih koji žele biti solidni i nekako biti među većinom, a ima i onih koji bi zabušavali, oni se ne bi dodatno trudili. I tako nema pravila zapravo odnos selo i grad ili po različitim regijama Hrvatske, podjednaka je uključenost škola. Nama je naravno ponekad kad se uključi ili želi uključiti škola iz nekom malog, udaljenog mjesta teško naći osobu koja će biti stručna podrška toj školi, ali zaista se potrudimo."

Prema nekim nezavisnim istraživanjima, djeca su već nakon prve godine provedbe projekta postala svjesnija problema, te je bilo manje fizičkog i verbalnog nasilja u odnosu na početna mjerenja, čime je zaključeno da je program djelotvoran, učinkovit, dobro prihvaćen u školama i visoko vrednovan u javnosti. Učitelji su se počeli osjećati sigurnije u suprotstavljanju problemu zlostavljanja, a roditelji su se pokazali najslabijom karikom s kojom treba znatno više raditi, pa ako ste i vi ili netko od vaših bližnjih roditelj školarca, pričajte puno s njim i učite ga toleranciji i pristojnosti već u svojem domu, jer ne kaže se uzalud da odgoj djeteta počinje kod kuće, a tek zatim se može nastaviti i u školi.

Izvor: FunkyMEM.com