Srušila se noć kao most od kamena što je stoljećima nosio korake, a sada se, pod vlastitom težinom, urušava u tišinu. Nije kriknula, nije zagrmjela, pala je kao umorna ruka koja ispušta svijeću, kao tijelo što se predaje snu bez snova. Nebo se otvorilo u prazninu, svijet ostao bez krova, a čovjek, malen i krhak, stajao je pod tim padom, gol pred vlastitim postojanjem.

Kroz rane tame provlačio se vjetar, nalik na dah odgode, dah onoga što nikada neće biti izrečeno. Nosio je prašinu poljupca koji se nije dogodio, miris riječi što su zauvijek ostale u grlu. Ulice su zaspale bez svjetla, a njihove mrtve svjetiljke šaputale su zadnjim trzajem.

I tišina zna treperiti. Negdje daleko, iza raskidanog vela mraka, čulo se samo jedno kucanje, korak samotnjaka što hoda i ne zna hoda li još uvijek prema ikome.

Noć se ne ruši naglo. Ona se razlistava, sloj po sloj, kao knjiga koja se vraća pepelu. Najprije otpadaju rubovi dana, zatim pucaju jezgre u kojima su se zadržavali smijehovi, pogledi, topli dlanovi. A kad i posljednja misao sklizne niz ponor, ostane samo golema tišina i ona sama počne odzvanjati kao bubanj u praznini.

Tada svijet na trenutak zastane. Srce zemlje kuca sporije, zrak se zgušnjava, vrijeme prestaje disati. Čini se kao da sve sluša samo sebe, kao da se prostor pita gdje završava, a gdje počinje njegova samoća. I u tom zaustavljenom dahu, u toj lomljivoj pauzi. Noć stoji raskomadana, ali ne mrtva. Jer ništa što se ruši ne nestaje. Sve se samo transformira.

U njenim lomovima već se osjeća kretanje. Kao da iz crnog svilenog pepela izvire neko svjetlo koje još nema oblik, ali ima puls. To svjetlo pleše. Najprije nečujno, zatim kroz pukotine, a onda naglo, kao da razgrće nebo iznutra. I zove se Zora.

Zora ne dolazi da objašnjava, ne dolazi da opravda. Ona dolazi kao lice što se naginje nad svijetom, kao nježna ruka što dodiruje ruševinu i pretvara je u temelje. Donosi sa sobom miris rođenja, glazbu što podsjeća na prvi krik djeteta, na suzu što je postala rijeka.

I dok Noć zatvara oči. Zora ih otvara svijetu. Tamom još uvijek klize njezine sjenke, ali već se iz njih rađa boja. I u samom središtu toga prijelaza, gdje je sve palo i prestalo, ostaje jedno jedino svjetlo, nijemo, golemo, nježno. Ono ne traži da ga razumiješ. Samo gori, samo pulsira.

Kao srce koje je starije od vremena.

Matija Gerić