Postoji staza koju ne crtaju karte, nego koraci. Diše pod nogama poput živog bića, tkana od srebrne zemlje što pamti svaku suzu ikad prolivenu. Njezin miris, mješavina divljeg kestena i morske soli, vanilije starih pisama i kiše na vrućem asfaltu, nosi esenciju iznemogle ljubavi. Obojena nijansama sumraka, njezine boje titraju poput šapata duše, ljubičastosiva kao modrice vremena, zlatnosmeđa kao jantar sjećanja, tamnozelena poput maha što raste na kamenu tišine.

Kamenje oštro poput razočaranja kljuca bosa stopala. Svaki kamen nosi težinu neispunjene želje, dok se putnici spotiču o vlastite strahove uklesane u granit. Lokve mutnog blata čekaju na najužim dijelovima staze. Tamno ogledalo što reflektira naše najcrnje trenutke. Kad se nogom dotakne ta hladna voda, čini se da povlači prema dnu, poput sjećanja koja neće pustiti da prođemo dalje.

Po njoj hodaju oni čija je duša postala kristalno staklo, lomljiva, a ipak sposobna prelamati svjetlost u najčišće boje. Njihovi koraci stvaraju melodiju tišine. Škripanje lišća pod bosim stopalima, šum svilenih haljina što se vuku po kamenju prošlosti. Ponekad se čuje tek uzdah, poput vjetra što luta kroz napuštene sobe srca.

Iznad staze vise trnovite grane poput zabrana što ih nameće život. Svaka bodlja nosi ime one ljubavi koju nismo smjeli živjeti, one riječi koju nismo smjeli reći. Potoci hladne vode presjeku put na najkritičnijim mjestima. Neki su plitki poput površnih povjerenja, drugi duboki poput oceana neizgovorenih istina. Putnici moraju pronaći način da ih prijeđu, ponekad gazeći po klizavim kamenina nade, ponekad praveći mostove od vlastitih slomljenih snova.

Ovdje žive oni koji su ljubav nosili kao crvenu svilu, sve dok se nije pretvorila u crno trnje. Oni kojima je nada iskliznula iz ruku poput zlatnog praha jeseni, ostavljajući samo sjećanje na toplinu izgubljenog sunca. Hodaju i oni kojima je vjera pocrnila poput starih fotografija, dok u sjeni još titra blijedi obraz djeteta što se igralo u ružičastoj prašini vremena. Svaki njihov korak mora biti promišljen, gdje postaviti nogu da ne sleti na oštri kamen očaja, kako zaobići rupu što vodi u ponor starih grešaka.

Magle se spuštaju iznenada, kao sumnja što zamuti najjasniju misao. Putnici se grčevito drže za ono malo što mogu vidjeti, možda rub kamena, možda siluetu drugog putnika. Vjetar odnosi zvukove, pravi eho od vapaja što se gube u šumi nerazumijevanja. Sve ostale staze samo su prividnosti, jer ne postoji srce koje oluja nije dotakla. Postoje samo oni što nose maske, plešući balet savršenstva dok im se u nutrini srce krši ritmom nečujnog plača. No i oni, prije ili poslije, skinut će svilene rukavice pretvaranja i stopiti se u povorku ove staze.

Odroni se događaju bez najave,komadi staze se urušavaju pod težinom nagomilane boli. Putnici moraju skočiti preko provalija kajanja, uhvatiti se za korijenje nade što raste iz pukotina. Neki čekaju na čvršćem tlu da pomognu drugima preko, neki idu sami, noseći ožiljke od oštrog kamenja na dlanovima.

Tuga ovdje vlada poput kraljice u haljini ponoći prošaranoj zvijezdama sjećanja. Njezine odaje mirišu na bijeli jasmin i ljubičicu, na stare knjige i kišu koja je pala onog dana kad je sve završilo. Kiša pada iznenada i najednom, pretvarajući zemlju u klizavo blato izdaje. Vjetar nosi priče, šapuće ih poput uspavanke, prekida ih tek zvuk sata što broji rastanke, odjek kamenja što se kotrlja niz strme planine vremena.

Tuga govori glasom nalik harfi s puknutim žicama. Ona uči da je sreća svetinja jer traje kratko i miriše na prolaznost, da je ljubav religija jer svijetli bojom sumraka, da je život poezija napisana tintom što blijedi. Uči i da svaka prepreka nosi poruku, da nas kamenje čini čvršćima, da nam blato pokazuje koliko smo zapravo čisti, da nas voda uči da se prilagodimo ili potonemo.

Ova staza pulsira istinom, obojena svim nijansama boli. Od bljedoružičaste nostalgije do tamnocrvene čežnje. Njezin izgled je nastao od ljudskih patnji. Vulkanske stijene ljubomore, talog napuštenih snova, kristali suza što su se skamenile u vječnost. Ovdje se hoda bez oklopa, s dušom ogoljenom poput jutarnje rose na bijeloj latici. Svaki korak odzvanja kao srčani otkucaj zemlje, svaki dah nosi složeni okus. Sol oceanskih suza, med izgubljenih poljubaca, gorčinu pelina što raste na groblju iluzija, miris mokre zemlje nakon kiše što pere tragove naših slabosti.

U dubokim jarugama staze zvuk se gubi u beskrajnost. Tu se otkrivaju tajne koje samo patnja zna obojiti. Da smo svi putnici između zlatnog prvog daha i srebrnog zadnjeg, da je krhkost naš najsjajniji dijamant, da kroz kristalne suze gledamo najčišći odsjaj neba. Da svaki kamen što nas spotakne nosi oblik lekcije, da svaka lokva odražava ono što se bojimo vidjeti u sebi.

Naše noge ne koračaju ovim putem slučajno. One traže miris autentičnosti što raste jedino u zemlji ranjena srca. Tražimo čvrsto tlo među pokretnim pijeskom sumnje, mostove povjerenja preko rijeka otpisanih nada. Jer samo onaj koji je pio čašu tuge do dna prepoznaje njezin okus na tuđim usnama. Samo onaj koji je hodao bos po staklu razočaranja razumije zašto se drugi trzaju kad im se približi ljubav. Samo onaj koji je pao u najdublje jame očaja zna kako prepoznati ruku što se pruža da pomogne.

Staza se penje i spušta poput daha koji postaje sve teži. Planinski prijevoji tjeskobe, doline mir što kratko traju, uski grebeni između nade i bijesa. Putnici se drže jedan drugog kad vjetar postane prejak, dijele posljednje kaplje vode kad izvori presuše, čuvaju jedan drugome leđa kad staza postane preuska da dva čovjeka mogu ići jedan pokraj drugog.

I staza diše dalje, beskonačna poput kruga koji dijete crta u pijesku. Njezin šapat se stapa s vjetrom, njezin šum s cvokotom kamenja što se pomiče pod nogama, a koraci s otkucajima zemlje. Oni koji njome prolaze postaju dio njezine pjesme. Pjesme što nema početak ni kraj, jer uvijek postoji netko tko tek otkriva kako mu se srce pretvara u pješčani sat, netko tko tek postavlja prvu nogu na prvi kamen, netko tko se prvi put spotaknuo o kamenje istine.

U zraku ostaje miris jasmina i sjetnosti, vlage koja se diže iz lokalnih lokvi. A staza, neumorna i tiha, diše dalje, obavijena lišćem što šapuće i nebom što treperi, posipana kamenjem što pamti svaki korak, oplakana kišom što pere sve osim sjećanja, poput srca što nastavlja kucati i onda kada ga više nitko ne sluša.

Matija Gerić