Negdje između prvog i posljednjeg daha, u prostoru što se ne može izmjeriti satom ni kalendarom, dogodi se tiha izdaja. Prestaneš disati zajedno s drugima.
Najprije ne primijetiš,dlan ti i dalje dodiruje dlan, ali to je tek kretnja koju tijelo pamti. Riječ ti izlazi iz usta, ali ne nosi nikoga sa sobom. Pogled ti se spusti na drugo lice, ali ga ne upiješ, samo sklizneš preko njega kao voda preko zatvorenog cvijeta.
Tako počinje, ne zvukom, nego odsutnošću. U grudima se nastani jezik bez riječi i on ti polako gasi unutarnje svjetlo. Taj jezik zovemo, zaborav.

A nekad smo disali jedni drugima u pluća. Znali smo da je otkucaj srca most koji spaja sve obale svijeta. Znali smo da je suza na obrazu najtiši način da netko kaže: Ovdje sam, s tobom.
Majčina ruka na čelu bolesnog djeteta bila je zavjet sigurnosti.
Stare bore na licu čovjeka u parku bile su reljef proživljenih dana, mapa koja vodi k onome što vrijedi.
Komad kruha u ruci pekara imao je težinu milosti, ne cijene.

Tada su se patnje prelijevale iz čovjeka u čovjeka poput vina iz kaleža u kalež, a radost se umnožavala kao kruh na stolu. Šutnja među ljudima bila je gusta, topla i slatka kao med. Čovjek je bio čovjeku sveta tajna, lomljiva i dragocjena, kao plamen svijeće u rukama djeteta.

Ne znam kad smo počeli odlaziti iz vlastite duše. Možda je bilo sporo, kao snijeg koji se topi iznutra, dok izvana još stoji bijel. Možda smo samo prestali imati vremena za svoje suze. Postali brži od vlastite nježnosti. Teži od vlastite ljubavi.

Sad hodamo zatvoreni u prozirne sfere, svatko u svom zraku, svatko na svojoj udaljenosti. Naši se pogledi mimoilaze kao ptice koje ne žele sletjeti na isto drvo.
Vidimo ženu koja traži snagu u metalnim stijenama lifta, ali je ne pitamo treba li ruku. Prolazimo kraj čovjeka koji plače na klupi, a korak nam ubrza, da ne čujemo što ga slama. Udovičin šapat grobu je ogledalo našeg straha, straha od vjernosti koja traje i kad više nema tijela.

To su naši tihi zločini, nevidljivi, ali hladni. Kap po kap, gomilaju se u nama, sve dok grana duše ne pukne pod težinom vlastite šutnje.

I ljubav… nekad je bila izvor iz kojeg se pilo bez pitanja. Sad je vaga na tržnici osjećaja, volim te ako… volim te dok… volim te jer… Mjerimo težinu poljupca, a ne njegovu glad.

Naši su preci znali. Svaki čovjek je posuda u kojoj se miješaju patnja i ljepota cijelog svijeta. Znali su gledati u oči drugome dok ne vide sebe. Mi smo to zaboravili. Ljude mijenjamo kao odjeću, nosimo ih dok nam pristaju, odbacujemo kad nas stegnu ili isprljaju našu sliku o sebi.

Zaborav nije rupa u pamćenju. Zaborav je kada prestaneš osjećati drugoga kroz vlastito srce.
Ne zaboravljamo rođendane ni adrese. Zaboravljamo toplinu koja ne traži razlog.

Naše duše gladuju dok džepovi nose težinu zlata koje ne hrani. Naša srca žeđaju dok gutamo oceane informacija koje ne gase prazninu. Postali smo muzeji u kojima izlošci sjaje, ali staklo ne propušta dodir.

A ipak… čudo se dogodi kad zastaneš. Kad pogledaš čovjeka kao zalazak sunca, ne da ga analiziraš, nego da ga primiš. Kad izustiš, griješim i osjetiš kako te ta riječ čini mekšim. Kad pitaš, kako si, i spreman si čekati odgovor, kakav god on bio.

Tada zaborav popusti, kao oblak što se raspada pred vjetrom.
I osjetiš. Svi smo krhki, i baš zato smo jaki.
Svi smo slomljeni i baš zato možemo prenijeti ljubav, od ruba jednog srca do ruba drugoga.

Možda je to dovoljno. Početi gledati licem prema licu, srcem prema srcu. Čuti tišinu što se skriva između riječi.

I onda, u jednom posve običnom trenutku, u redu za kruh, u prolazu, na klupi, dogodi se susret.
Tvoje oči nađu oči drugoga i shvatiš da ti je netko vratio dah.
Kao ključ položen u dlan, koji otvara vrata kuće za koju nisi znao da još čeka svjetlo.

Zaborav tada nestane.
A ostane samo kucanje, dvoje srca koja dišu istim zrakom.

Matija Gerić