Sitnice su to. Male, ali značajne. Gomilaju se ili rasipaju. Poput jesenjeg lišća koje raznosi vjetar. Ali ne samo u jesenjim bojama. Svjetlucaju na suncu. Koliko god to patetično zvučalo.
A samo trenuci.
Poneki od njih su cijeli cjelcati zaredani dani, a ne samo sati, minute, sekunde. Ipak ponekad odabereš sebi one neke tri svete sekunde. I pamtiš samo njih. Stvoriš u sebi čitavu vječnost od njih. I sve drugo okolo naokolo nije ni bitno, ni presudno.
I sve da jednom oslijepiš ili oglušiš na sve asocijacije,na sve što te izvana podsjećalo na njih, možeš ih uvijek oživjeti u sebi. One jednostavno ne nestaju. Ti ne želiš da nestanu. I čuvaš ih poput najvećeg blaga.
I onda shvaćaš da ti nije potrebna nikakva droga, ni alkohol da budeš u dobrovoljno odabranom stanju opijenosti. Iz ničega. Srce ti se otvara. I s novom starom mudrošću u sebi shvaćaš da ništa nije besmisleno. Ni ono što boli. Ni ono što raduje.
I u daljnjem toku tvog života otkrivaš smisao i povezanost svega proživljenog.
I uopće se više ne osjećaš zakinuto, kao onda kada ti je majka samim pogledom govorila da podijeliš bombone s drugom djecom. Jer ovaj put je sasvim drugačije. Iako ni danas kao ni onda ne osjećaš da bilo kome što duguješ. Niti netko nešto duguje tebi. Osjećaš kao da je samo po sebi razumljivo da daruješ. Kako sebi, tako i onima koje voliš. Sitnicama. Trenucima.
I sve je tako u skladu. Kao da svako srce ima nešto zapakirano u poklon za neka druga srca. I tako od jednog srca do drugog. U nedogled. I tako svaki čovjek u životu i svijetu daruje nešto nekome iz srca i dobije ponešto iz srca svakog drugog čovjeka.
bglavac
edin.kecanovic
