Blještavo, zamorno ljeto. Rastapam se od obilja svjetlosti, sunce prolijeva mlazove svjetla, strašnog poput žeženog zlata. Samo svjetlo...ubojito blještavo svjetlo, uništava nas, pali, stradavaju smrtnikove oči. Iznad svjetla ironična nadmoć vječitog plavetnila.Modrina i svjetlo, sve drugo se gubi, rastapa u suncu. Kristalno bistra svjetlost udara u valovima umorne oči, samo beskrajni bljesak svjetlosti. Zrele smokve lelujaju na povjetarcu, žute, teške.... i one su svjetlost, blještava i divna. A gore azur, kristalno jasan, bistar, svemoćan. Sve drhti od svjetla, bistrine, rastapa se . Beskrajno plavetnilo sukobljava se s titrajem sunca, pretvara u bljesak, trijumf svjetla. Kako je neusporedivo velik slikar bio van Gogh, prvi je otkrio snagu svjetla, moć blještavila i sunca.

Sunce rasipa mlazove svjetla, caruje sveopći bljesak...još uvijek premalo! Samo da je sunčeva sjaja, da se opijamo njim, da i sami postanemo blještavo svjetlo. Hoću li ikada doživjeti da se rastopim u mlazu svjetla, da postanem sjaj, bljesak, prozračnost i bistrina. Ima li išta ljepše od sunčeva sjaja, od nadmoćnog modrila ?

Mlazovi svjetla, kristalni sjaj, drhtaj blještavila i pastelnog azura vječita premoć.