Kada me je don Juan slijedeći put doveo Florindi, prije rastanka na ulaznim vratima rekao je isto ono što i Florinda, da se njemu i njegovu društvu približava vrijeme da uđu u stanje treće pozornosti. Prije no što sam ga išta mogao zapitati, gurnuo me je u unutrašnjost kuće. Njegov me pokret nije poslao samo u kuću već i u najoštrije stanje svijesti.

Vidio sam zid magle. Florinda je stajala u hodniku, kao da je čekala da mi don Juan pokaže put. Uhvatila me je za ruku i tiho povela u dnevnu sobu. Sjeli smo. Htio sam započeti razgovor, ali nisam mogao govoriti.

Objasnila je da guranje bezgrešnog ratnika, kao što je nagual Juan Matus, može izazvati promjenu u drugo područje svijesti.

Moja trajna pogreška, rekla je, bila je u tome što sam vjerovao da su procedure važne. Procedura guranja ratnika u drugo stanje svijesti može se iskoristiti samo ako su oba sudionika, osobito onaj koji gura, bezgrešni i prožeti osobnom snagom.

Činjenica da sam ugledao zid magle, potresla me u čisto fizičkom smislu. Tijelo mi se nekontrolirano treslo. Florinda je rekla da mi se tijelo trese, jer je naučilo težiti za aktivnošću u tom stanju svijesti, ali da moje tijelo također može naučiti fokusirati svoju najoštriju pozornost prije na sve ono što je bilo rečeno nego na ono što je bilo urađeno.

Zatim mi je rekla da je vrlo korisno biti smješten na lijevoj strani svijesti. Dovodeći me u stanje povišene svijesti i dopuštajući mi da komuniciram s njegovim ratnicima samo kad sam u tom stanju, nagual Juan Matus mi je osigurao gredu na kojoj ću moći stajati.

Florinda je rekla da se njegova strategija sastoji u uzgajanju malog dijela drugoga ja, koji se hotimice ispunjava sjećanjem na tu komunikaciju.

Uspomene se zaboravljaju, ali će jednoga dana ponovo izbiti na površinu da bi poslužile kao racionalna predstraža odakle će se krenuti u neizmjerno prostranstvo drugog ja.

Budući da sam bio tako nervozan, predložila je da me smiri tako što će nastaviti svoju priču, koja, kako je pojasnila, nije prava životna priča nje kao žene na ovom svijetu, već kako je lijepoj ženi pružena pomoć da postane ratnik.

Rekla je da je više nitko nije mogao odgovoriti kad je jednom odlučila poći do vidarke. Ponijeli su je na nosilima, služavka i četvorica ljudi, na dvodnevno putovanje koje je izmijenilo njen život. Nije bilo nikakva puta. Kraj je bio brdovit i ponekad su je ljudi morali nositi na leđima.

U predvečerje su stigli do vidarkina doma. Mjesto je bilo dobro osvijetljeno, a u kući je bilo mnogo ljudi. Florinda je rekla da joj je neki prijazni starac saopćio kako je vidarka otišla na jedan dan da izliječi nekog bolesnika. Čovjek je izgledao vrlo dobro obaviješten o vidarkinu djelovanju, pa se Florinda upustila s njime u razgovor. Bio je vrlo zabrinut, pa je otkrio da je i on sam pacijent. Svoju bolest je opisao kao neizlječivo stanje zbog koga zaboravlja cijeli svijet.

Prijateljski su ćaskali do kasno u noć. Starac je bio tako nesebičan da je Florindi dao čak i svoj krevet, pa se mogla odmoriti i pričekati do slijedećeg dana kad se vidarka morala vratiti.

Florinda se ujutro iznenada probudila od oštre boli u nozi. Žena je micala njenom nogom, tiskajući je komadom sjajnog drveta.

»Vidarka.je bila vrlo zgodna žena«, nastavila je Florinda.

»Pogledala mi je nogu i stresla glavom. 'Znam tko ti je ovo učinio!' rekla je.

'Mora da je bio dobro plaćen ili je, možda, slutio da si potpuno beskorisno biće. Što ti misliš?'« Florinda se nasmijala.

Rekla je da je pomislila kako je vidarka ili luda ili sirova. Nije mogla ni pomisliti da bi itko na svijetu mogao povjerovati da je ona beskorisno biće.

Iako su je mučili neopisivi bolovi, dala je ženi do znanja da ona nije ničija budala, već bogata i istaknuta osoba.

Florinda se prisjetila da je vidarka smjesta promijenila držanje. Kao da se bila uplašila. S poštovanjem joj se obraćala s »gospoja«, ustala iz svoje stolice i zapovjedila svima da izađu iz sobe.

Kad su ostale same, vidarka je sjela na Florindine grudi, pustivši da joj glava padne preko ruba kreveta. Florinda se počela braniti. Pomislila je da je ova želi ubiti. Pokušala je vrisnuti, da bi dozvala sluge, ali joj je vidarka brzo glavu pokrila dekom i začepila joj nos.

Florinda je počela hvatati zrak, pa je morala disati otvorenih usta. Što je vidarka više pritiskala Florindine grudi i što joj je jače stiskala nos, Florinda je jače otvarala usta.

Kad je shvatila što vidarka zapravo radi, već je popila veliku bocu neke odvratne tekućine, što ju je vidarka izlila u njena usta.

Florinda je napomenula da je vidarka s njom tako dobro baratala da se nijednom nije zagrcnula, usprkos činjenici da joj je glava visila preko ruba kreveta.

»Popila sam toliko tekućine da sam bila na rubu povraćanja«, nastavila je Florinda.

»Nagnala me je da sjednem i zagledala se u moje oči a da nijednom nije trepnula. Htjela sam gurnuti prst u grlo i povratiti.

Udarila me je po ustima tako da je počela curiti krv.

Da me Indijanka ošamari! I to još do krvi! Ni moj otac ni majka nisu nikada ni položili ruku na mene. Tako sam se zaprepastila da sam zaboravila čak i mučninu u želucu.

»Pozvala je zatim moje ljude i rekla im neka me odvedu kući.

Tada se nagnula prema meni i prislonila mi usta na uho i rekla tako da nitko drugi nije mogao čuti:

'Ako se ne vratiš za devet dana, ti guzico jedna, napuhnut ćeš se kao žaba i moliti boga da si mrtva.'«

Florinda je rekla da je tekućina nadražila njen vrat i glasnice. Nije mogla prozboriti ni jednu riječ.

To ju je, međutim, najmanje brinulo. Kad je stigla kući, Celestino je bio na rubu ludila. Nesposobna za govor, Florinda ga je mogla promatrati.

Zamijetila je da njegova ljutnja nema nikakve veze s brigom za njeno zdravlje, već je isključivo plod zabrinutosti za njegov položaj čovjeka od moći i društvenog statusa. Nije mogao podnijeti da bi ga njegovi utjecajni prijatelji mogli vidjeti kako navraća indijanskim vidarima.

Bjesnio je i vikao da će se žaliti vojnoj komandanturi, pa neka pošalju vojnike i uhvate tu vidarku, te da je dovedu u grad, izmlate i bace u zatvor. Nisu to bile samo puste prijetnje: zaista je prisilio vojnog komandanta da pošalje patrolu po vidarku. Vojnici su se vratili nakon nekoliko dana i izvijestili da je žena pobjegla.

Florindu je njena sluškinja smirila, uvjerivši je da će je vidarka čekati, ukoliko se uopće kani vratiti. Iako je upala njena grla dosegla točku kada više nije mogla jesti čvrstu hranu, već je jedva gutala tekućinu, Florinda je jedva čekala dan kad se treba vratiti vidarki. Ljekoviti napitak je smirio bol u njenoj nozi.

Kada je Celestinu saopćila svoje namjere, ponovno se razbjesnio i potražio pomoć da sam stane nakraj toj gluposti. S još trojicom povjerljivih ljudi odjahao je ispred nje.

Florinda je rekla da je stigavši u vidarkinu kuću očekivala kako će je, možda, zateći mrtvu, no umjesto toga je našla Celestina kako sjedi sam. Poslao je svoje ljude u tri različita mjesta u blizini, s naredbom da dovedu vidarku, pa makar i silom.

Florinda je ugledala onog istog starca, kojeg je srela i ranije; pokušavao je smiriti njenog muža, uvjeravajući ga da će se bar jedan od njegovih ljudi uskoro vratiti sa ženom. Čim je Florinda smještena na poljski krevet na prednjem trijemu, vidarka se zaustavila pred kućom.

Počela je vrijeđati Celestina, nadijevajući mu pogrdna imena i vičući prostote, sve dok se nije razljutio i pojurio da je udari.

Starac ga je zadržao i zamolio neka je ne tuče. Zaklinjao ga je na koljenima, ukazujući da je ona stara žena. No, Celestin je bio neumoljiv. Rekao je da će je izbičevati, bez obzira na njene godine.

Napravio je nekoliko koraka u namjeri da je zgrabi, ali se odjednom zaustavio na mjestu. Iz grmlja se pojavilo šestoro ljudi zlokobna izgleda, mašući mačetama.

Florinda je rekla da je strah paralizirao Celestina. Problijedio je.

Vidarka mu je prišla i rekla da će morati ili dragovoljno dopustiti da ga ona izbičuje po stražnjici, ili će ga njezini pomoćnici raskomadati.

Taj ponosni čovjek se krotko sagnuo i prihvatio bičevanje. U nekoliko trenutaka vidarka ga je pretvorila u bespomoćna čovjeka. Smijala mu se u lice. Znala je da je prikliješten i pustila je da potone dokraja. Sam je upao u njenu zamku, poput bezbrižne budale, opijen vlastitim nepostojećim idejama o svojoj važnosti.

Florinda me je pogledala i nasmiješila se. Zašutjela je na trenutak.

»Prvo načelo umješnosti traganja jest da ratnik odabire poprište bitke«, rekla je.

»Ratnik nikada ne ide u bitku, a da ne poznaje okoliš. Svojom bitkom sa Celestinom, vidarka mi je pokazala prvo načelo traganja.

»Zatim je prišla mjestu gdje sam ja ležala. Plakala sam. To je bilo jedino što sam mogla učiniti. Djelovala je brižno. Zamotala mi je pokrivač oko ramena, nasmiješila se i namignula mi.

»'Još vrijedi ista pogodba, dupe jedno', rekla je. 'Vrati se što prije, ako želiš živjeti. Ali nemoj sa sobom povesti svog gospodara, ti mala kurvo. Dođi samo s onima koji su neophodno potrebni.'«

Florinda je na trenutak zaustavila svoj pogled na meni. Po njenoj šutnji sam zaključio da od mene očekuje primjedbe.

»Ukloniti sve nepotrebno je drugo načelo umješnosti traganja«, rekla je, ne dajući mi prilike da išta kažem.

Njena priča me tako snažno zaokupila da uopšte nisam primijetio kako je niti kada je iščeznuo zid magle. Jednostavno sam primijetio da ga više nema. Florinda je ustala sa stolice i odvela me do vrata. Stajali smo tamo na trenutak, slično kao i pri kraju našeg prvog susreta.

Florinda je rekla da je Celestinov bijes dopustio vidarki da, ne njenom razumu, već tijelu, ukaže na prva tri propisa pravila za tragače.

Iako su joj misli bile usredotočene isključivo na nju samu, budući da je ništa nije zanimalo osim fizičke boli i tjeskobne mogućnosti da će izgubiti svoju ljepotu, ipak je njeno tijelo prihvatilo ono što se dogodilo, pa mu je kasnije bio potreban samo podsjetnik da bi sve smjestio na svoje mjesto.

»Ratnici se ne smiju uljuljkati na ovome svijetu, pa stoga moraju imati pravilo«, nastavila je.

»No pravilo tragača može se primijeniti na svakoga.

»Celestinova arogancija je bila njegova propast i početak mog poučavanja i oslobađanja.

Njegova uobraženost, kao i moja, tjerala nas je da vjerujemo kako smo praktički iznad svih ljudi. Vidarka nas je spustila na ono što smo zapravo i bili — ništa.

»Prvi propis pravila glasi da je sve što nas okružuje nedokučiva tajna.

»Drugi propis pravila glasi da moramo pokušati razmrsiti te tajne, ali bez očekivanja da ćemo ih ispuniti.

»Treći kaže da ratnik, svjestan nedokučivih tajni koje ga okružuju i svjestan svoje dužnosti da ih razmrsi, zauzme ispravno mjesto među tim tajnama, pa i samoga sebe drži jednom od njih

. Shodno tome, za ratnika nikada ne prestaje tajna postojanja, bilo da se to postojanje odnosi na šljunak, na mrava ili na njega samog. To je ratnikova poniznost.

Pojedinac je jednak među istima.«

Nastala je duga i usiljena šutnja. Florinda se smiješila, igrajući se vrškom svoje duge pletenice. Rekla je da mi je za sada dosta....  (i meni.))))