Što se s njima događa: Plaču, cendraju, depresivni su...
Piše: Merita Arslani
Foto: AP
http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2008,8,12,,129620.jl
Jači spol ne zna može li izgledom i ponašanjem istodobno zadovoljiti društvo, žene, djecu, prijatelje
Eduardo da Silva nedavno je nakon višemjesečnog liječenja došao na Arsenalov stadion pozdraviti navijače koji su ga dočekali ovacijama, a presretnom Eduardu nije silazio osmijeh s lica, no mogle su se primijetiti oči pune suza. Prošli tjedan još veće ovacije dobio je na Maksimiru gdje su ga navijači pozdravili kao idola, a Eduardu su se opet zasuzile oči - nakon takvih pozdrava malo tko može sakriti osjećaje!
No, ne plaču sportaši samo zbog lijepih stvari, dovoljno je sjetiti se nesretnog poraza od Turske na Europskom prvenstvu i suza Ćorluke, Modrića i ostalih “vatrenih” kojima ni u jednom trenutku nije bilo neugodno plakati zbog poraza koji je rastužio cijelu naciju. Plakanje među nogometašima postalo je “cool” otprilike 1990., kada se Paul Gascoigne rasplakao jer je Engleska izgubila od Njemačke u penalima u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva.
Od tada su muškarci “Kleenex generacije” postali jako brojni: plakali su David Beckham, Cristiano Ronaldo, John Terry, Roger Federer, pa i Bill Clinton za vrijeme predsjedničke kampanje. Za seriju fotografija “Crying men”, koju je napravila Sam Taylor-Wood 2004., “rasplakali” su se Daniel Craig, Paul Newman, Jude Law i Dustin Hoffman.
Naravno, nisu sportaši jedina rasplakana “muška” kategorija. Frajerima više nije kao nekad problem plakati na vjenčanju, rođenju djeteta ili kad čuju neke dobre vijesti. Mnogi će se rasplakati i ako ih ostavi djevojka, dobiju otkaz ili ih bilo tko povrijedi. Muške suze danas se ne doživljavaju kao znak slabosti, one nisu više “ženskasta” osobina niti je muško plakanje “društveno neprihvatljivo”. Suze, tuga, pa čak i depresija nisu rezervirani isključivo za žene. No, muškarci se nisu promijenili samo u tom emocionalnom smislu, promijenili su se i “izvana”.
Fitnes i dobar izgled već je neko vrijeme must - nešto što se mora - i među muškarcima. Možda oni to ne bi priznali, no ni izgladnjivanje nije više samo za žene. Isto je i s plastičnim operacijama. Još uvijek ih ne rade često koliko i žene, ali korekcije nosa, zatezanje bora ili implantati kose samo su neki od čestih muških kozmetičkih zahvata, a posve uobičajeni postali su posjeti kozmetičaru.
Depilacija, čišćenje lica, aroma masaže, pedikura i manikura redovni su tretmani kod žena, ali i kod muškaraca. Prilikom prošlog fashion weeka pokrenuto je pitanje o izgledu modela, odnosno njihovim mršavim tijelima na kojima je sve manje mišića, a u dućanima u inozemstvu na muškim odijelima može se kupiti odjeća - size zero.
I nakon svega nabrojanog nameće se jedno jedino pitanje: postaju li muškarci nove žene? Pa, u emotivnom i dijelom fizičkom smislu odgovor je sasvim sigurno potvrdan, a tomu u prilog govore i podaci o svjetskim trendovima, koji su jednostavno primjenjivi i kod nas. U posljednjih deset godina prodaja muških kozmetičkih proizvoda narasla je za 30 posto, za oko 20 posto poraslo je korištenje kozmetičarskih usluga, a anoreksija i bulimija odnedavno su primijećeni i kod muškaraca.
Međutim, analitičari koji se bave vječnom “borbom spolova” otišli su još jedan korak dalje i ističu kako je danas muškarcima teško biti ono što se od njih očekuje, jer je zapravo teško reći što se od njih uopće očekuje i kakvi bi trebali biti. Ako se rasplaču, ženama to neće smetati, ali njihovim “macho” prijateljima to baš neće biti dobar znak.
Njihove supruge nemaju ništa protiv da se brinu o djeci dok su one na poslu, ali opet će njihovi “macho” prijatelji negodovati i smatrati ih nekakvim papučarima. Slično je i u slučajevima ako zarađuju manje od žena ili su im šefice žene. Čak je Rosie Boycott, jedna od najznačajnijih američkih feministica, zauzela stranu modernih muškaraca.
“Muškarci će nerado priznati da moraju otići ranije s posla jer moraju čuvati dijete. Potrebna je veća kritična masa ljudi da bi to mogli bez problema reći kolegama na poslu”, navodi Boycott.
No, kada su, gdje i zašto stvari krenule tim smjerom? Otac “muškog pokreta” Warren Farrell u svojoj najnovijoj knjizi “Does Feminism Discriminate Against Men?” (Diskriminira li feminizam muškarce?)tvrdi kako jako dugo vremena nije bilo poželjno biti na strani muškaraca te da se u društvu prvi put dogodilo da su muškarci slabiji spol od žena.
“Muškarci danas kao da lutaju po mraku i traže svoju davno izgubljenu muževnost. Borba za ravnopravnost spolova dovela je do toga da je jedan spol pobijedio na štetu drugog, a kada pobijedi jedan spol, znači da su oba spola na gubitku”, ističe Farrell.
Potpuno su u pravu oni koji kažu da muškarci sve više postaju kao žene, te da su pomalo izgubljeni jer ne mogu shvatiti kakvi trebaju biti i mogu li uopće svojim izgledom i ponašanjem zadovoljiti istovremeno žene, društvo, prijatelje i kolege na poslu. Sudeći po trendovima, to će im biti sve teže postići. Kako je nedavno primijetila kolumnistica Telegrapha: “Plačljiva igra trajat će i dalje”.
Kleenex generacija
No, ne plaču sportaši samo zbog lijepih stvari, dovoljno je sjetiti se nesretnog poraza od Turske na Europskom prvenstvu i suza Ćorluke, Modrića i ostalih “vatrenih” kojima ni u jednom trenutku nije bilo neugodno plakati zbog poraza koji je rastužio cijelu naciju. Plakanje među nogometašima postalo je “cool” otprilike 1990., kada se Paul Gascoigne rasplakao jer je Engleska izgubila od Njemačke u penalima u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Od tada su muškarci “Kleenex generacije” postali jako brojni: plakali su David Beckham, Cristiano Ronaldo, John Terry, Roger Federer, pa i Bill Clinton za vrijeme predsjedničke kampanje. Za seriju fotografija “Crying men”, koju je napravila Sam Taylor-Wood 2004., “rasplakali” su se Daniel Craig, Paul Newman, Jude Law i Dustin Hoffman.
Naravno, nisu sportaši jedina rasplakana “muška” kategorija. Frajerima više nije kao nekad problem plakati na vjenčanju, rođenju djeteta ili kad čuju neke dobre vijesti. Mnogi će se rasplakati i ako ih ostavi djevojka, dobiju otkaz ili ih bilo tko povrijedi. Muške suze danas se ne doživljavaju kao znak slabosti, one nisu više “ženskasta” osobina niti je muško plakanje “društveno neprihvatljivo”. Suze, tuga, pa čak i depresija nisu rezervirani isključivo za žene. No, muškarci se nisu promijenili samo u tom emocionalnom smislu, promijenili su se i “izvana”. Fitnes i dobar izgled već je neko vrijeme must - nešto što se mora - i među muškarcima. Možda oni to ne bi priznali, no ni izgladnjivanje nije više samo za žene. Isto je i s plastičnim operacijama. Još uvijek ih ne rade često koliko i žene, ali korekcije nosa, zatezanje bora ili implantati kose samo su neki od čestih muških kozmetičkih zahvata, a posve uobičajeni postali su posjeti kozmetičaru.
Depilacija, čišćenje lica, aroma masaže, pedikura i manikura redovni su tretmani kod žena, ali i kod muškaraca. Prilikom prošlog fashion weeka pokrenuto je pitanje o izgledu modela, odnosno njihovim mršavim tijelima na kojima je sve manje mišića, a u dućanima u inozemstvu na muškim odijelima može se kupiti odjeća - size zero.
Gdje je moj stilist?
Sve su to trendovi koji već neko vrijeme vladaju i u Hrvatskoj. Sve više muškaraca rado će govoriti o kozmetičkim tretmanima koje koriste kako bi dobro izgledali, a kada su u pitanju javne osobe, muškarci imaju stiliste u jednakoj mjeri kao i žene. Cijela plejada muškaraca na našoj estradi i na glumačkoj sceni postali su sinonim ljepote i glamura, a u popularnim “make over” emisijama na našim komercijalnim televizijama sve češće se ugošćuju muškarci koji se daju u ruke frizerima, kozmetičarima, plastičnim kirurzima, stilistima, nutricionistima i fitnes guruima ne bi li izgledali bolje.I nakon svega nabrojanog nameće se jedno jedino pitanje: postaju li muškarci nove žene? Pa, u emotivnom i dijelom fizičkom smislu odgovor je sasvim sigurno potvrdan, a tomu u prilog govore i podaci o svjetskim trendovima, koji su jednostavno primjenjivi i kod nas. U posljednjih deset godina prodaja muških kozmetičkih proizvoda narasla je za 30 posto, za oko 20 posto poraslo je korištenje kozmetičarskih usluga, a anoreksija i bulimija odnedavno su primijećeni i kod muškaraca. Međutim, analitičari koji se bave vječnom “borbom spolova” otišli su još jedan korak dalje i ističu kako je danas muškarcima teško biti ono što se od njih očekuje, jer je zapravo teško reći što se od njih uopće očekuje i kakvi bi trebali biti. Ako se rasplaču, ženama to neće smetati, ali njihovim “macho” prijateljima to baš neće biti dobar znak.
Njihove supruge nemaju ništa protiv da se brinu o djeci dok su one na poslu, ali opet će njihovi “macho” prijatelji negodovati i smatrati ih nekakvim papučarima. Slično je i u slučajevima ako zarađuju manje od žena ili su im šefice žene. Čak je Rosie Boycott, jedna od najznačajnijih američkih feministica, zauzela stranu modernih muškaraca. “Muškarci će nerado priznati da moraju otići ranije s posla jer moraju čuvati dijete. Potrebna je veća kritična masa ljudi da bi to mogli bez problema reći kolegama na poslu”, navodi Boycott.
No, kada su, gdje i zašto stvari krenule tim smjerom? Otac “muškog pokreta” Warren Farrell u svojoj najnovijoj knjizi “Does Feminism Discriminate Against Men?” (Diskriminira li feminizam muškarce?)tvrdi kako jako dugo vremena nije bilo poželjno biti na strani muškaraca te da se u društvu prvi put dogodilo da su muškarci slabiji spol od žena.
“Muškarci danas kao da lutaju po mraku i traže svoju davno izgubljenu muževnost. Borba za ravnopravnost spolova dovela je do toga da je jedan spol pobijedio na štetu drugog, a kada pobijedi jedan spol, znači da su oba spola na gubitku”, ističe Farrell.
Teško je biti muškarac
Njegovi kolege koji su više nego ikada prije počeli objavljivati knjige o ugroženosti muškaraca slažu se kako nikada nije bilo teže biti muškarac nego danas. Jedan od njih, Guy Garcia, navodi da su muškarci zbunjeni, jer dobivaju zbunjujuće poruke od žena i društva. S jedne strane, ističe Garcia, želimo da muškarci budu snažni, macho frajeri koji bi se trebali samo brinuti da u obitelji ničega ne nedostaje, dok se s druge strane ljutimo na njih ako se ne žele ustati u ponoć i uspavati dijete ili opeglati odjeću. Od nas se, nastavlja Garcia, traži da vodimo računa o osobnoj higijeni, a smiju nam se kada na lice stavljamo kremu. |
 |
Potpuno su u pravu oni koji kažu da muškarci sve više postaju kao žene, te da su pomalo izgubljeni jer ne mogu shvatiti kakvi trebaju biti i mogu li uopće svojim izgledom i ponašanjem zadovoljiti istovremeno žene, društvo, prijatelje i kolege na poslu. Sudeći po trendovima, to će im biti sve teže postići. Kako je nedavno primijetila kolumnistica Telegrapha: “Plačljiva igra trajat će i dalje”.
Ženama se ne smije ništa prigovoritiPitanje “Idu li muškarci ženskim stopama” neizbježno se povezuje s feminizmom i kakav je utjecaj na cijeli ovaj trend imao taj ženski pokret. Naime, utjecaj feminizma mnogi smatraju pogubnim, jer dok su se s jedne strane poticala veća prava žena, prava muškaraca ostala su potpuno zanemarena. To je dovelo do paradoksalne situacije da se o ženama ne smije reći gotovo ništa a da se to ne smatra uvredom, dok se ista stvar za muškarce smatra potpuno normalnom.Vrlo banalan primjer mogu biti majice s porukama, na kojima nerijetko možete pročitati rečenicu poput “Men are stupid” (Muškarci su glupi), a pokušajte samo napraviti majicu s natpisom “Žene su glupe”. Navalit ćete si na vrat sve ženske udruge svijeta koje vas neće pustiti na miru dok se javno ne ispričate. Kada je prošle godine novinar Tad Safran napisao kolumnu o neprivlačnim ženama, dobio je gomilu “hate mailova”, žene su ga zvale i vrijeđale, a na nekim forumima su ga proglasile “seksistom godine”. Par mjeseci kasnije u drugim novinama objavljen je tekst s naslovom “Jesu li muškarci dosadni?”. Naravno, nikome nije palo na pamet reagirati. |
irida
bglavac
