Brod je sigurniji kada je u luci, ali ne grade se radi toga brodovi.

Čovjek nikada ne smije prestati sanjati. San je hrana duše kao što je jelo hrana tijela. Često u svom životu vidimo svoje snove uništene i želje neispunjene, ali potrebno je nastaviti sanjati inače naša duša umire i Agape ne prodire u nju.

Mnogo je krvi već proteklo na polju pred vašim očima, tu su se vodile neke od najokrutnijih bitaka.

Tko je bio u pravu, ili govorio istinu nije važno: važno je znati da su obje strane vodile dobru bitku.

Dobra bitka je ona koja se vodi jer to naše srce traži. U herojska doba, u vrijeme lutajućih vitezova, to je bilo lako. Bilo je mnogo zemlje koju je trebalo osvojiti i mnogo stvari koje je trebalo napraviti. Danas međutim, svijet se uvelike promijenio, i Dobra se Bitka premjestila na bojna polja koja se nalaze u nama samima.

Dobra Bitka je ona koje se vodi u ime naših snova. Kad se oni u nama rasprsnu svom silinom – u mladosti vrlo smo hrabri, ali još se ne znamo boriti.  Nakon mnogo napora, konačno naučimo kako se boriti, ali onda nemamo više istu hrabrost. Zato se okrećemo protiv sebe samih i borimo se sami sa sobom postajući sebi najgori neprijatelji. Govorimo da su naši snovi bili djetinjasti, teški za ostvarivanje ili plod našeg nepoznavanja stvarnosti života. Ubijamo svoje snove jer nas je strah voditi Dobru Bitku.

Prvi znak da ubijamo svoje snove je nedostatak vremena. Najzaposleniji ljudi koje sam upoznao u ovom životu uvijek su imali vremena za sve. Oni koji nisu ništa radili bili su uvijek umorni, nisu primjećivali posao što ga moraju  obaviti i stalno su se žalili da je dan prekratak. Oni su se zapravo bojali započeti Dobru Bitku.

Drugi znak smrti naših snova su naša uvjerenja. Zato što ne želimo gledati život kao veliku pustolovinu koju treba proživjeti, počinjemo se smatrati mudrima, pravednima i ispravnima u onome malo što od života tražimo. Gledamo preko zidina naše svakodnevnice i čujemo zvukove koplja što se slamaju, osjećamo vonj znoja i baruta, velike poraze i žedne osvajačke poglede ratnika. Ali nikada ne shvaćamo radost, golemu Radost koja se nalazi u srcima onoga koji se bori, jer njima nije važna pobjeda ili poraz, važno je samo voditi Dobru Bitku.

Naposljetku, treći znak smrti naših snova je Hir. Život postaje nedjeljno poslijepodne, od nas se ne traže velike stvari i ne traži se više no što želimo dati. Tada mislimo da smo zreli, ostavljamo po strani dječje fantazije i osjećamo se osobno i stručno ispunjeni. Iznenađeni smo ako netko naše dobi kaže da još uvijek želi nešto od života. No zapravo, u dnu našega srca, znamo da smo odustali od borbi za snove od Dobre Bitke.

Kada odbacimo snove i pronađemo mir, imamo maleno razdoblje smirenosti. No mrtvi snovi počinju trunuti u nama i zagađivati čitavu okolinu u kojoj živimo. Postajemo direktni prema onima koji nas okružuju a na kraju tu okrutnost usmjeravamo i prema sebi. Pojave se bolesti i psihoze. Ono što smo željeli izbježi u borbi – razočaranje i poraz – postaje jedini poslanik našeg kukavičluka. I jednog lijepog dana od mrtvih i istrunulih snova zrak postane težak za disanje i poželimo smrt, smrt koja će nas osloboditi naših uvjerenja, naših briga i onog strašnog mira nedjeljnih popodneva.....

Uvijek vidimo bolji put kojim bismo trebali poći, ali hodamo samo onim putem na koji smo naučeni.....

Jedini način da spasimo svoje snove jest da budemo velikodušni prema sebi samima. Svaki pokušaj samokažnjavanja, ma kako bio slab mora biti ozbiljno shvaćen. Da bismo znali kad smo okrutni prema sebi moramo svaki pokušaj duhovne boli pretvoriti u fizičku bol, kaš to je krivica, grižnja savjesti, neodlučnost, kukavičluk. Pretvarajući duševnu bol u fizičku, saznat ćemo kakvo nam zlo ona može nanijeti....

Ima danas mnogo ljuditi koji vjeruju kako je za cinizam potrebno hrabrosti. Zapravo, cinizam je vrhunac kukavičluka. Bezazlenost i iskrenost, to je ono za što doista treba imati hrabrosti – ma koliko puta bili zbog toga povrijeđeni.

Pa ipak, mogao bi me pridobiti riječima, riječi bi me zagrijale... Međutim, on to ne zna. Riječi su jedini jezik kojim one umije govoriti.....

Na ovom svijetu postoje ljudi puni radosti i nekako vam se čini da oni uvijek imaju više energije od nas ostalih. Takvi  su zato što ne troše svu svoju energiju na raznovrsne represije i zamozavaravanja. Osjećati se jadno nije hobby – to je zaposlenje s punim radnim vremenom.

Nije umijeće u tome koliko ćete osjetiti bola – nego u tome koliko radosti osjećate. Svaki kreten može osjetiti bol. Život je prepun izlika za osjećanje bola, izlika za želje, da se prekine sa životom, ilika, izlika, izlika. Kad završite ovako u krevetu kao ja, s osadmedeset sedam godina, jedina bol koju ćete osjećati biti će bol zbog toliko BESKORISNOG bola koji ste u životu osjećali, žaljenje za svim onim trenucima kda ste, iz straha i kukavičluka, dopustili sebi ne učiniti nešto za svim onim trenucima u kojima ste dopustili raznim gadovima i cenzorima da vas u nečemu spriječe. Pripazite se ljudi koji mirišu na smrt, shvaćate na koga mislim? To su ljudi koji žele umrijeti, ali žele da i svi ostali umru zajedno sa njima.....“