Jeste li primijetili da sve oko nas u ovom pojavnom svijetu, u ovom snu, mora biti u nekom kontekstu?! Ništa ne postoji bez konteksta, bez okruženja. Čak i ova rečenica u samoj sebi uključuje kontekst jer sam koristio riječ "oko nas" da bih opisao, odnosno dočarao smisao onoga što želim reći! Uvijek postoji pozadina na kojoj se sve odvija! Prostor. Međuodnos. Kontekst je jednostavno način na koji svijest preko našeg uma "prevodi" sebe u prihvatljive vidljive pojavne oblike i nastanjuje samu sebe preko njih. Kontekst je pozornica na kojoj se odigrava predstava svijesti. Čak i san nije lišen konteksta, i premda nije toliko čvrst, i on se odvija unutar nekog šireg okruženja. I mi osjećamo da se nalazimo unutar tog okruženja sna, u njegovom središtu, kao njegov sastavni dio, zar ne? No, pritom zaboravljamo da se san događa "unutar nas", i da je sve ono što vidimo i doživljavamo u snu samo produkt naše mašte, da smo mi uzrok i izvor sna i da ništa nije čvrsto i postojano u snu, sve je tekuće i neprestano se mijenja!

Ali, ako malo bolje pogledamo, ništa zapravo nije postojano ni u ovom našem "stvarnom svijetu" kakvog smo ga navikli doživljavati. On je zapanjujuće sličan snu, iako na prvi pogled ne djeluje tako. Toliko zapanjujuće sličan da je samo prepoznvanje te činjenice zapanjujuće. Sve je zapravo više čarolija nego stvarnost ako bolje pogledate. Baš sam, ne tako davno, pogledao film "Početak" (Inception) sa Leonardom Dicapriom u glavnoj ulozi nakon kojeg sam doživio jedan zapanjujuć i dubok uvid koji je snažno rezonirao sa mnom. Naime, u filmu se naglašava jedna činjenica koje tijekom života uglavnom nismo ni svjesni. A to je da nikada ne možemo pronaći početak sna nego se uvijek nalazimo usred njega. Dakle, nema uzročnosti nego se jednostavno nađemo "usred radnje" koju zatim slijedimo kao da smo oduvijek bili u njoj. Zanimljivo, zar ne? Pokušajte pronaći početak svog sna. Nema ga!


Tada me je pogodila jedna zapanjujuća spoznaja! Nije li isti slučaj i sa našim rođenjem? Mi se također ne sjećamo svog rođenja nego se postajemo svjesni tek nakon godine dana ili dvije (više-manje), i jednostavno se nađemo "usred radnje" koju onda upoznajemo i koju slijedimo. Mi nismo svjesni tko smo kad uđemo u ovaj "svijet" nego se moramo postupno upoznavati i ovisiti o drugima da nas "definiraju" nakon čega mi tu definiciju prihvaćamo kao "sebe", povezujući ju s fizičkim izgledom. (Zanimljivo je ovdje primijetiti da riječ definicija u suštini znači ograničenje!). Samom tom definicijom mi smo sebe ograničili isključivo na identitet, na tijelo-um! No, možemo li uistinu i sa sigurnošću reći da smo rođeni?! Možemo li biti sigurni da je naše rođenje doista "izlazak iz (maternice)" a da nije možda zapravo "ulazak u (san)"? Doista, ovo su, na razini uma naizgled besmislena pitanja s kojima ipak nešto dublje od vašeg uma rezonira kada si ih postavite! Takvim pitanjima se treba pozabaviti, treba im dati "prostora" i "vremena" u našem svakodnevnom iskustvu da sazrijevaju u nama, propitivati ovakve ideje i dopustiti im da se očituju unutar nas kao shvaćanje i intuitivna spoznaja.



Jeste li primijetili da je nama zapravo sasvim strana ideja o nepostojanju?! Zapitajte se. Zavirite duboko unutar svog bića i pogledajte. Da li vam je prirodna ideja da možete ne-biti? Ona se kosi sa svime što instinktivno osjećamo o sebi i životu na onoj najdubljoj razini i sasvim je neprirodna, zar ne? Ali ne samo da je neprirodna, nego seže još dublje od toga. Ona je nezamisliva našem biću! Ako jesam, kako je moguće da ne budem, zar ne? To je apsolutna i potpuno prirodna instinktivna reakcija! Osjećaj bivanja je jedan od najprirodnijih i najneposrednijih spoznaja koju ikada možemo imati o životu ili bilo čemu. Ona je neodvojiva od osjećaja ja! "Ja" i "jesam" su sinonimi. Zdrav razum i sve u nama nam govori da je nemoguće ne postojati. Ali ipak, mi smo prihvatili ideju da je to moguće. Zašto? Zato jer smo slijedeći uzročnost uma zaboravili svoju povezanost sa svojim istinskim bitkom. Svoje "Ja jesam" smo zamijenili sa "Ja jesam tijelo"...Kao neka vrsta kozmičke amnezije čija posljedica je rezultirala manifestacijom u obliku ovog pojavnog svijeta.

Jednako tako, možda ste primijetili da u suštini zapravo ne možete objasniti kako mnoge stvari u ovom našem svijetu funkcioniraju na njihovoj temeljnoj razini. Primjerice, kako fotoaparat ili kamera snimaju "stvarnost" i kako ta stvarnost ostane kao slika stvarnosti u stvarnosti?! Naravno, vi možda možete reći kako to funkcionira, objasniti princip prema kojem to radi, kako treba posložiti dijelove fotoaparata i postaviti ih u međuodnos da bi se postigli preduvjeti za snimanje, ali samu čaroliju toga čina snimanja, onaj trenutak nakon što vi pritisnete tipku "record", nitko ne može objasniti. Kako se ona događa? Kako se ti podaci zapisuju i što ih tumači kao ovakve ili onakve? Jeste li se ikada zapitali kako komad plastike i stakla može uhvatiti i prenositi suštinu onoga što vidimo oko sebe u digitalni zapis, ako je riječ o konačnoj stvarnosti?! Kako printer printa stranice? Nemamo pojma zapravo, zar ne? Da, postoji tehnika po kojoj se printer sastavlja, ali kako se događa sam taj prijenos informacija iz kompjutera prema printeru? Što se događa nakon što kliknete "Print"? Koja sila omogućuje i pokreće niz međuovisnih i složenih radnji da bi se obavila ta operacija prijenosa ideja iz glave posredstvom kompjutera i printera na opipljivu stranicu koja se jednostavno pojavi pred nama? Mi sve to uzimamo zdravo za gotovo, u stilu "gle, to radi, ili funkcionira" ali nikada se zapravo ne pitamo što leži u srži toga? Koja je to animirajuća sila koja sve to pokreće? Kako spoj sirovih i naizgled potpuno neživih predmeta poput matične ploče, žica i struje posložen u jednu kutiju spojenu na monitor u međudjelovanju sa softverom omogućuje nešto tako profinjeno iluzorno i neuhvatljivo kao što je gledanje filmića na youtubeu ili čitanje ovog posta, slanje mailova? Kako pržilica prži podatke na dvd? Kako iz jednog malog posađenog sjemena koje stavimo u zemlju izrastu biljka ili stablo? Općeprihvaćeno školsko objašnjenje je "međudjelovanjem Sunca, zemlje i vode". Naravno, to je očigledno svakome, ali koja inteligencija upravlja time? Tko to uistinu može razložiti na proste faktore? Vjerujem da vam nitko neće moći dati konkretan i zadovoljavajući odgovor na ovakvu temeljnu vrstu znatiželje a koji seže dalje od "to jednostavno tako funkcionira".



Slično je i sa relativnom dužinom trajanja sna! Dok sanjamo, čini nam se da san dovoljno dugo traje i da se mnogo toga dogodilo u njemu, no ispada da je REM faza sna kratka i traje svega nekih 45 minuta. Isto tako, nama se trenutačno čini da je ispred nas mnogo godina i vremena "na bacanje", ali ako se osvrnete na zadnjih dvadeset godina, dosta su brzo prošle, zar ne, neke stvari kao da su bile jučer. Kad se osvrnemo na njih, čini nam se da su prošle "u treptaju oka". Osim toga, ovo "ubrzavanje" vremena koje se počelo događati u posljednjih nekoliko godina samo dodatno ukazuje na iluzornu prirodu vremena i pojačava osjećaj prolaznosti koji nas upućuje na prepoznavanje prirode ovog svijeta kao sna, kao privida.

Prostor i vrijeme su samo tvorevine uma i ne postoje u stvarnosti! One samo imaju ulogu orijentacije u relativnom snu prostora i vremena! Jer, gdje se mi uopće nalazimo, uistinu? DOISTA? Gdje se nalazi sav taj "prostor i vrijeme", gdje se nalazi taj svemir za kojeg smo naučeni vjerovati da je nešto materijalno i da se događa izvan nas? Gdje bismo njega mogli smjestiti? Ako se sve može odrediti koordinatama prostora i vremena, ako sve ima svoje mjesto, unutar čega se on pojavljuje i postoji? Shvatit ćete da je nemoguće umom odrediti našu konačnu i fiksnu lokaciju, ako malo bolje pogledate! Vidjet ćete da odrednicama mjesta i vremena zapravo nikada ne možete odrediti "stvarno mjesto" i "vrijeme" u kojem se nešto dogodilo. Odrednicom "U Zagrebu, 17.3.1975." niste rekli previše niti predočili ništa posebno nekome tko sam nije živio u "tom vremenu". Dali ste mu samo mentalnu projekciju s kojom zapravo ne može ništa učiniti jer ona pripada sjećanju! To su samo mentalni pojmovi izraženi slovima i brojkama koji pomažu umu da kategorizira i smjesti svoje iskustvo u određeni prostorno-vremenski okvir koji se simultano događa u VJEČNOM OVDJE I SADA! Nama se čini da mi hodamo po zemlji, krećemo se i živimo svoj život unutar vremena u čvrstom i zadanom okruženju ovog svemira, ali ono gdje se sve to ZAPRAVO događa je U SVIJESTI, kao što se i sav prostor, vrijeme i svemir sna događaju u našoj glavi. Ništa se zapravo ne kreće, postoji samo privid kretanja, baš kao u snu. Jednako tako možemo se zapitati jesu li se događaji o kojima smo učili i čitali uopće dogodili i je li povijest na kojoj gradimo svoj čvrsti doživljaj i osjećaj stvarnosti doista i postojala kao takva? Jednostavno treba držati um otvorenim za sve opcije! Dakle, postavlja se pitanje, ako je sve to samo san, postoji li nešto za što možemo reći da je uistinu stvarno, u smislu da je nepromjenjivo i postojano? Postoji li neka vrsta uporišta, postoji li nešto za što se možemo uhvatiti uopće? Tada ćemo otkriti da jedina trajna vrijednost i ono što ne prolazi nisu stvari, mjesta i događaji, nego osjećaj bivanja koji je vječno prisutan u samoj njihovoj srži i koji ih animira! Jedino je "Ja" uvijek nepomičan i uvijek prisutan! "Ja sam" uvijek ovdje i sada je jedini stvaran i postojan, sve ostalo je neizvjesno. Mi smo u centru svega onoga što se događa oko nas. Ali "kao što" smo mi ovdje je ono oko čega se izgleda javljaju najveće dileme i problemi.



Svrha i smisao svih duhovnih tradicija je pretvoriti to pojmovno, mentalno razumijevanje i konceptualno shvaćanje u iskustvenu spoznaju! Iskustveno potvrditi izvan svake sumnje tko i što je "JA". U tome je sva tajna.

A ta iskustvena spoznaja se krije upravo ovdje i sada u središtu našeg vlastitog bića, u tihom prostoru bivanja. Sve što je potrebno je obratiti pozornost prema tome! A to je jedino moguće kroz promatranje – ne kroz razmišljanje, nagađanje ili zamišljanje – ne kroz predočavanje. Naše srce je centar koji vodi u budnost, u stvarnost! To je razlog zbog kojeg se sve duhovne potrage u konačnici vraćaju na sadašnji trenutak. Tu je ključ. Jedino je sadašnji trenutak stvaran! On je srž svega. To je jedini dom našeg bića. Jedino on jest uvijek, sve ostalo prolazi.

Vezanjem naše pozornosti za koncepte kao što su dani u tjednu, primjerice – danas je ponedjeljak, sutra utorak, prekosutra srijeda, četvrtak, petak, subota, nedjelja itd. i pridavanjem važnosti tome da u svakom trenutku znamo koji je danas dan, datum i godina kao i gdje se mi "nalazimo" unutar tih prostorno-vremenskih okvira, mi zapravo fragmentiramo sebe, i na svoju slobodnu i neograničenu svijest stavljamo mentalne pregrade, čime ukalupljujemo sebe u unaprijed zadane okvire doživljavanja stvarnosti. Naravno, ne kažem da bismo sad trebali izgubiti svaki osjećaj za prostor i vrijeme. Ne, budite ih svjesni, ali jednostavno pokušajte ne pridavati preveliku važnost tome, odlijepite se od čvrstog utjecaja koji te mentalne šablone imaju na vašu svijest i prepoznajte ih kao takve. Zauzmite stav u stilu: "Dobro, danas je srijeda, ali nema veze, ona se po ničemu ne razlikuje od utorka ili četvrtka, osim po mojim unaprijed stvorenim projekcijama koje po navici i iskustvu stvaram o određenom danu." Ali dani ne postoje osim u našoj glavi! Shvaćate? Nema ih u "stvarnosti". Ljudi koji duže borave na nekom mjestu bez civilizacijskih orijentira, vrlo brzo izgube pojam o vremenu i zaborave koji je koji dan. Umjesto da se čvrsto držite predodžbi o danima, usredotočite se na kontinuirani osjećaj bivanja, na osjećaj bivanja koji jednostavno jest takav kakav jest iz dana u dan bez obzira na predodžbe i definicije uma. Primijetit ćete uskoro da se naizgled čvrsti obrasci doživljavanja vremena jednostavno rastaču u širem prostoru tog bivanja i jednostavno ćete shvatiti da "ja jesam stalno" a sve se drugo mijenja. Vrijeme postoji samo u umu. Ono što ćete postići na taj način je to da ćete olabaviti ideju koju imate o sebi kao OSOBI!

Mi smo toliko navikli poopćavati sve što vidimo da zapravo u velikoj mjeri više ni ne percipiramo stvari onakvima kakve one uistinu jesu nego onakve kakve smo ih zamislili, kakve nam ih je netko drugi opisao!

Jer, kako djeca promatraju i doživljavaju život? Ona ne kategoriziraju ono što vide i ne svrstavaju to u šablone, ne povezuju to što vide (što jest) sa određenim mentalnim projekcijama, pojmovima i nazivima. Kad dijete vidi prekrasni žuti cvijet na livadi, ono ne koristi za njega naziv "maslačak" i samim time njegov doživljaj maslačka je čist, stvaran, neuvjetovan – onakav kakav jest – bez ikakvih prethodno stvorenih koncepcija o njemu. Dijete ga sa radoznalošću promatra i zato ga je doista i u stanju vidjeti! To je način na koji bismo i mi trebali promatrati život kako bismo mogli doživjeti i vidjeti "stvarnost" onakvu kakva jest!



Ali nekako, unutar tog sna, postoje raznorazni nagovještaji razasuti posvuda u obliku nasumičnih i "slučajnih" događaja, riječi, situacija, obrazaca ponašanja i doživljavanja, utkani u samu strukturu sna (poput prispodobe života sa snom unutar sna) koji, kad ih se vidi, zamijeti i opazi, kad ih se postane svjestan, poput okidača potiču spontanu i duboku reakciju prisjećanja na istinsku prirodu onoga koji sanja! U tom promatranju nam se zrcale obrisi lica naše iskonske prirode koja nas ispunjava divljenjem i fascinacijom od koje zastaje dah i u čijoj prisutnosti ego nestaje. Ta priroda je bezgranična i bezvremena. Jedina konstanta koja ostaje nepromjenjiva i trajna u licu vječne pojavne prolaznosti. Ljubav u vječnom ovdje i sada, izvan vremena i prostora! To je SVE ŠTO JEST prekriveno ovim pokretnim i iluzornim plaštem manifestacije! Za onoga koji promatra, sve "izvan" njega postaje ogledalo njega samoga.



Bez relativnosti, bez odnosa i konteksta nema iskustva, a bez iskustva ne može biti ni prepoznavanja. Dakle, je li prepoznavanje svrha ovog sna? To je zaključak koji mi se nameće kao jedini očigledan. Svaki put kad to uistinu vidite, nešto snažno prožme cijelo vaše biće. Nešto prepoznaje nešto i to prepoznavanje rezultira iskrom nedvojbene jasnoće.

Ljubav se izražava kao sve to da bi se prepoznala jer se toliko voli da je očarana sama sobom i svime što ona može biti.

Ljubav sama, odnosno JEDNO, da bi spoznala sebe kao sve ono što ona može biti u izražaju, dakle, da bi se iskustveno mogla doživjeti, da bi se istražila u svojoj cjelovitosti i prepoznala, morala je stvoriti kontekstualno polje u obliku svoje suprotnosti ili krajnjeg produžetka sebe, spuštajući se kroz sve gušće i gušće slojeve sebe dok nije dosegnula najveću moguću gustoću svijesti koja je u manifestiranom smislu potpuno različita od nje kao jednote (klasična priča, bez tame nema svjetla jer u prisutnosti samog svjetla svjetlo kao takvo ne bi moglo biti prepoznato kad ne bi postojala određena količina tame koja bi ga definirala). To je stvaranje polova, pojava relativiteta, u kojem sve mora imati svoju suprotnost. Ali da bi to mogla učiniti u potpunosti, da bi cijela ta priča uopće mogla funkcionirati, Ljubav je morala učiniti jednu stvar, izraziti sebe time što je dala sebe kao potpunu slobodu (jer Ljubav upravo to i jest - Sloboda!) svim svojim manifestiranim vidovima sebe, čak i onim najtamnijim. E sad, što me navodi na zaključak da jedino Ljubav može biti u pozadini i srži svega toga a ne nešto drugo? Jer jedino Ljubav može dopustiti i najvećem zlu da bude to što jest! To je krajnja ljubav. Ovo zvuči kontradiktorno i neshvatljivo našem umu, ali u suštini, ništa drugo osim Ljubavi ne može dopustiti zlu da bude! Sve je to ogledalo. Jer i to zlo kakvim ga mi doživljavamo u svojem dualističkom poimanju stvarnosti je zapravo samo distorzija Ljubavi u konačnici. Da bi Ljubav mogla prepoznati sebe kao ne-zlo, zlu mora mu biti dana sloboda da učini nešto u skladu sa svojim određenjem da bi moglo vidjeti svoj odraz, uključujući i čin oduzimanja slobode drugome, kao izraz manifestirane suprotnosti Ljubavi ili Svemu Što Jest.

E sad, ono što nazivamo "zlom" ili "tamom" kod pojedinca, postoji ili ne postoji ovisno o dostupnoj količini svijesti koja se manifestira u svakome i koja vatrom ljubavi rastapa ovojnicu svakog pojedinačnog ega. Čim više slojeva uvjetovanosti oljuštimo sa svog suštinskog JA, tim više svijesti osvjetljava i ispunjava naše biće, uslijed čega uviđamo širu sliku i stječemo jasno razumijevanje u kojem Ljubav prepoznaje sebe kao JEDNO kroz nas! Naše jasno i potpuno shvaćanje toga ispunjava svrhu kreacije - prepoznavanje, jer da nije tako, onda to prepoznavanje ne bi bilo praćeno tolikom ljubavlju, radošću i ushićenjem od kojeg cijelo vaše biće gori, to ne bi bilo ono čemu sve živo i neživo teži – jer svaka rana teži zacjeljenju, svako učinjeno zlo u suštini nastaje kao posljedica nedostatka ljubavi i vapaj za istom, sve teži i čezne za iscjeljenjem - za potpunošću – jednotom – LJUBAVLJU!

Nakon što san završi, postoji uspomena na san. Bio on lijep ili ružan, on vas ne može dodirnuti! Vi ste onaj koji sanja. A onda na kraju dana krećete opet u drugi san. Zašto? Vjerojatno zato što se nema što drugo raditi! Zapanjujuće, zar ne? I nama je to sasvim prirodno. Nema ničeg zastrašujućeg u tome. To je jednostavno tako. Ono zbog čega se postiže zastrašujući dojam sna su naše duboke vezanosti za njegov ishod. Naš zaborav. Ono što je toliko vezano za ideju o određenom identitetu unutar sna je ono što čini san stvarnim. Nije li možda moguće da je naša želja za snom ona koja uzrokuje da se rađamo u ovaj san kao djeca naših roditelja? Jer na neki način moramo objasniti svom uzročnom i dualističkom umu kako smo "nastali"! Kao što Halil Džubran kaže u svojoj pjesmi: "Vaša djeca nisu vaša, ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom." I sve je to usitinu toliko fascinantno, sve je toliko složeno i razrađeno, sav taj san je veličanstveno remek-djelo, majstorska iluzija, ispunjena nevjerojatnim čudima i najsitnijim detaljima i interaktivnim elementima zbog kojih se površnom promatraču čini da je "TO-TO" i da nema ništa izvan toga. Vidjeti dublje od toga znači probuditi se unutar sna. Kao kod lucidnog sanjanja. I vjerujem da je to ono što mi sada doživljavamo. Mi smo se probudili u snu i sada ga istražujemo, opipavamo, ali još uvijek se nismo probudili u "konačnu" stvarnost (govoreći rječnikom uma). Nazreli ju jesmo, ali još nije postala naše trajno iskustvo. Jer da jest, "NAS" više ne bi bilo kao takvih! Ostao bi samo sanjač. Određena ovojnica identiteta je još uvijek tu. Nešto nas još drži. Ali nema veze, sve dok ostajemo čvrsto usredotočeni na svoj "ja jesam" i pustimo srcu da nas vodi sve dublje tim putem znatiželje, gdje se jasno vidi i "zna", sve postaje mnogo tanje i prozirnije, a buđenje ostaje samo "pitanje Ljubavi"!



Želio bih podijeliti s vama ove dvije pjesme u kojima je sadržano sjeme prisjećanja u obliku riječi koje zaobilaze um. Prva je od Shimshaija a druga od Omkare. Priložio sam i prijevod za one kojima engleski nije blizak!

Namaste!

"Ti si zauvijek čist, ti si zauvijek istinit
i san ovog svijeta te nikada ne može dotaknuti
Stoga odbaci svoje vezanosti i napusti sve konfuzije
i odleti na to mjesto koje je izvan svake iluzije"

Suddhossi Buddhossi Niranjanosi
Samsara Maya Parivar Jitosi
Samsara Savapanam Traija Mohan Nidram
Na Janma Mrityor Tat Sat Sva Rupe

You are forever pure, you are forever true