I tako prije par dana,hodam ja,onako sama sa svojim mislima i tugama.Po malo slomljena,mrtva i hladna.Po malo izgubljena i satrvena.Tiha i neprimjetna.

Kraj mene,prateći me u stopu,moj mali,a možda i najveći prijatelj Grom(štene).

Koračam tako u korak sa njim i posmatram asfalt pod mojim teškim nogama.Koliko smo samo slični(asfalt i ja).Po nama gaze,pljuju,a nađe se po neko ko će i da kenja.A mi ćutimo,trpimo,i tako u nedogled,dok ne dođe do pucanja.Dok nas ne istroše...
 Pomazim po glavi ono vjerno biće što me u korak prati i zahvalim mu se,na samo nama čujan način,onako iz srca,što postoji.

Kažu čovjek je čovjeku drug.Prijatelj li je?
Iskreno,dane bih mogla provoditi u šetnjama sa mojim Gromom,prije i radije nego sa pojedinim "prijateljima."Zamjeraju mi što ga ne vežem,što je "obična džukela"po mjerilima nekih.A ja ga baš volim zato što je takav kakav jeste,ili možda zato jer sam i sama "džukela"u duši.

 I tako...Već je prvi sumrak počeo spuštati kapke na svjetla mog malog grada,kad smo stigli do nje.Oko srca mi toplo,u duši sreća pjesmu kliče.Stara fasada,već okrnjena,mali prozor iz čijeg rama viri drvo života,i one tri najdraže stepenice ispred ulaznih vrat.Zagrlih je željno,a ona me prihvati kao dio nje same,i stopismo se u jedno.Kao da je baš tako oduvjek trebalo biti.

Fasada,asfalt,Grom i ja.