Budući su namjerno sletjeli dosta dalje od podnožja grebena kratera Čunj, prvi dio puta bio je prilično lak. Valoviti teren kakav je okruživao LM, nastavljao se do znatne udaljenosti prema istoku. Tijekom prve dionice izleta prešli su oko 200 m od LM-a, da bi na tom mjestu stali i oko pola sata prikupljali uzorke, snimali i mjerili magnetno polje Mjeseca prijenosnim magnetometrom. Nakon postaje A, još su se nekoliko puta zaustavili, da bi se po isteku prvog sata, našli na udaljenosti od 650 m od letjelice. tu je postalo očigledno da su stupili na područje posuto krhotinama izbačenim udarom koji je stvorio krater Čunj. Premda nisu zamijetili neku očiglednu promjenu u boji ili teksturi površine, uspinjali su se, viđajući usput sve više i više kamenja po tlu, od kojih je neko bilo dovoljno veliko da bude nazvano gromadama. Njihovo napredovanje je do tog trenutka bilo opušteno, sastavljeno od niza kratkih šetnji i zaustavljanja. Ali sada je trebao početi pravi posao, a oni su već pomalo kasnili.

Za razliku od nekih očajničkih junačkih pješačenja minulih era - recimo, Shackletonovog marša preko otoka Južne Georgije, 1916. g. - priča o Shepardovu i Mitchellovom usponu na krater Čunj daleko je od veličanstvene avanture. Da je LM bio parkiran na dnu kratera uz posadu kojoj je ponestajalo kisika - bila bi to druga stvar. Ali opet, nijedan astronaut programa Apollo koji drži do sebe, ne bi se doveo u takvu situaciju. NASA i astronauti točno su znali gdje su operativne granice i nisu ih htjeli nepotrebno rastezati. Shepard i Mitchell trebali su prikupiti uzorka kamenja sa stjenovite podloge, gore na rubu kratera Čunj, te, idući gore, ustanoviti koliko je teško penjati se na brijeg. S operativne točke gledanja, nije bilo osobito važno i ako se ne bi popeli na sam rub. Ali u pitanju je bio i ponos i, dokle god nisu na to trošili previše vremena, stizanje na vrh predstavljalo je važan psihološki cilj. Kada su se počeli penjati, bili su na pola puta do ivice i oko šezdeset metara ispod nje; usto su kasnili oko petnaest minuta. Obojica su očekivali da će im Houston dati tridesetminutno produljenje "šetnje", ali čak i tako bi imali samo oko pola sata da dođu do vrha. Na ravnoj površini bi 650 metara prešli za manje od 15 minuta - bez kolica i manje - ali ovdje, njihova sposobnost uspinjanja predstavljala je pravu nepoznanicu. Stoga su namjeravali svo raspoloživo vrijeme provesti u hodanju, zaustavljajući se tek nakratko radi uzimanja uzoraka i fotografiranja. Kako se pokazalo, bilo im je potrebno cijelih pola sata i još malo više od toga.