"A šta će javno mnjenje reći o mom mišljenju? Biću zgnječen kao crv ako iznesem sopstveno mišljenje."

Ono što ti nazivaš "javnim mnjenjem", Mali čovječe, rezultat je svih mišljenja svih majušnih muškaraca i žena. Svaki Mali muškarac i svaka Mala žena ima jedno sopstveno ispravno i jedno posebno, pogrešno mišljenje. Pogrešna mišljenja imaju iz straha od pogrešnih mišljenja svih drugih Malih ljudi. Zbog toga se i ne objelodanjuju prava mišljenja. Ti, na primjer, više nećeš vjerovati da više "nisi važan". Ti ćeš znati i zastupati mišljenje da si ti stub i temelj ovog ljudskog društva... Kud si krenuo? Ne bježi! Ne plaši se! Nema baš ničeg lošeg u tome da predstavljaš odgovorni stub ljudskog društva!

Ne treba da radiš ništa drugo, već da nastaviš i dalje ono što si oduvijek radio i što ćeš uvijek raditi - svoj posao: podizati u sreći svoju djecu i voljeti noću svoju ženu. KADA BI TO SVJESNO I NEPOKOLEBLJIVO ČINIO, NE BI BILO NIKAKVOG RATA koji tvoju ženu potura vojnicima otadžbine svih proletera gladnim seksa, tvoju djecu ostavlja bez roditelja da od gladi umiru na ulici i zbog koga ti na nekom dalekom "polju časti", ukočenih očiju, zuriš u nebo...

O samooslobađanju

Pitaš kada će tvoj život postati dobar i siguran, Mali čovječe! Odgovor zvuči strano tvom biću: Život će ti biti dobar i siguran kad tebi tvoj život bude značio više od sigurnosti, ljubav više od novca, tvoja sloboda više od partijskog mišljenja ili javnog mnjenja; kada sklad Betovenove ili Bahove muzike postanu sklad čitave tvoje egzistencije (taj sklad je još u tebi, Mali čovječe, negdje duboko zapretan u nekom kutku tvoga bića!); kad tvoja misao bude u skladu, a ne u protivrječju sa tvojim osjećanjima; kad svoje talente na vrijeme otkriješ i svoje starenje na vrijeme shvatiš; kad budes živio sa mislima velikih mudraca, a ne više sa nedjelima velikih ratnika; kada učitelje svoje djece budeš plaćao bolje nego političare; kad ne budeš cijenio vjenčanicu više od ljubavi između muškarca i žene; kad na vrijeme, a ne kao danas prekasno, spoznaš da si pogrešno mislio; kad osetiš ushićenje slušajući istinu, a jezu gledajući formalnosti; kad sa svojim kolegama u stranim zemljama budeš kontaktirao direktno a ne više preko diplomata; kada ti ljubavna sreća tvoje maloljetne kćeri bude punila srce radošću, a ne više, kao danas, bijesom; kad budeš, vrteći glavom, mogao da misliš na vremena u kojima se maloj djeci zabranjivalo, uz prijetnje kaznom, da dodiruju svoje polne organe; kada lica ljudi na ulicama budu izražavala slobodu, živahnost i vedrinu, a ne više tugu i jad; kad njihova tijela ne budu više, kao danas, ovom zemljom hodala s uvučenom, ukočenom karlicom i neosjetljivim polnim organima.

Želiš vođstvo i savjete, Mali čovječe. Imao si vođstva i savjete milenijumima, i to i dobre i loše. Nisu loši savjeti krivi što si još u bijedi, nego tvoja majušnost. Mogao bi ti dati dobre savjete, ali ti, onako kako danas misliš i kakav si, ne bi bio u stanju da ih ostvariš na dobro svih.

O nadi ...

Znam ja da si ti čestito, solidarno, radno biće kao što su pčela ili mrav. Ja sam samo u tebi otkrio Malog čovjeka koji ti razara život i koji je to činio hiljadama godina. Ti si VELIK, Mali čovječe, kad nisi mali i sitan. Tvoja veličina, Mali čovječe, jedina je nada koja nam ostaje. Velik si kad se brineš o svom zanatu, kad se iz ljubavi baviš njime, kad osjećaš radost rezbareći, gradeći, slikajući, dekorišući i sejući, i kad se raduješ nebu i plavetnilu, lanetu i jutarnjoj zori, muzici i plesu, svojoj još neodrasloj djeci i lijepom tijelu svoje žene ili svoga muža; kad ideš u planetarijum da vidiš svoje zvjezdano nebo, kad ideš u biblioteku da saznaš šta drugi misle o životu. Ti si velik kad kao voljeni deda držiš na koljenu svoje unuče i pričaš mu o dalekim, prošlim vremenima, kad njegovom dragom, dječijom radoznalošću gledaš u neizvjesnu budućnost. Ti si velika, Majko, kad ljuljaš svoje novorođenče: kad suznih očiju iz dna srca moliš za sreću njegove budućnosti; kad tu budućnost - iz sata u sat, godinama - gradiš u svom djetetu.

Ti si velik, Mali čovječe, kad pjevaš staru, lijepu narodnu pjesmu ili kad igraš u kolu uz zvuke harmonike, jer narodna pjesma je dobra i ljekovita i ista svuda na ovoj Zemlji. I ti si velik kad kažeš svom prijatelju: Zahvaljujem svojoj sudbini što mi je podarila da živim oslobođen prljavštine i lakomosti, da doživim stasanje svoje djece, njihovo prvo tepanje, prvi stisak njihovih ručica, njihov prvi korak, njihovu igru, pitanja, smijeh i ljubav; zahvaljujem joj što sam sačuvao svoj čisti i pravi smisao za proljeće i njegov blagi povjetarac, za žubor potoka pored kuće i cvrkut ptica u šumi; što sam se držao podalje od praznog naklapanja pakosnih susjeda; što sam u zagrljaju svog supruga bila srećna i osjećala rijeku života u svom tijelu; što u burnim vremenima nisam izgubio svoj pravac i što je moj život potrajao i imao smisla. Jer, uvijek sam slušao svoj unutrašnji glas i uvijek sam slijedio tihi glas opomene koji mi je govorio: Ne postoji ništa osim ovog: život treba živeti dobro i srećno! Slijedi svoje srce čak i kad skrene sa staze plašljivih duša. Ne postani grub ni kada se u životu jednom napatiš. A kada u mirne večeri, nakon obavljena posla, sa svojim dragim ili svojim djetetom sjediš na livadi ispred kuće i osjećaš dah prirode, onda u tebi nek odzvanja pjesma koju rado i ti slušaš, pjesma mnogih, pjesma budućnosti:

"... Grlim vas, o milioni..."! Onda se molim ovom životu da postane gospodar svojih prava, da obrati surove i plašljive koji dopuštaju da odjekuje muzika topova. Oni to čine samo zato što im je život izmakao. A ja grlim svog malog sina koji me pita: "Tata! Sunce je otišlo! Kuda je otišlo? Hoće li se uskoro opet vratiti?" Kažem mu: "Da, sinčiću moj, sunce će se uskoro opet vratiti i grijaće nas".

...