O strahu od života

Ti preuzimaš vlast na Zemlji, znaš već to i drhtiš zbog toga. U budućim stoljećima ti ćeš ubijati svoje prijatelje, a svoje vođe svih naroda, proletera, Prusa i Rusa ćeš slaviti kao svoje gospodare i vladare. Iz dana u dan, iz noći u noć, iz nedjelje u nedjelju, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, decenijama i stoljećima ti ćeš jednog gospodara uzdizati nad drugim, nećeš čuti plač svoje novorođenčadi, jecaje mladića i djevojaka, žudnje tvojih žena i muževa, ili, ako ih i čuješ, smatraćeš to buržoaskim individualizmom. Stoljećima ćeš, kažem ti, prolivati krv tamo gdje treba zaštititi zivot, vjerovaćeš da se sloboda stiče uz pomoć dželata... i uvijek ćeš se iznova obreti u glibu. Stoljećima ćeš slijediti hvalisavce, upijaćeš njihove laskave riječi, bićeš slijep i gluv kad čujes zov ŽIVOTA, TVOG života. Plašiš se života, Mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš "socijalizam", ili "državu", ili "nacionalnu čast", ili "ugovor o povećanju plata", ili "čast Božju". Jedno samo nećeš znati ili nećeš htjeti da znaš: da svu svoju bijedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumiješ svoju djecu, da im lomiš kičmu prije nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio "gospodar". Stoljećima ćeš griješiti i lutati sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opšte društvene bijede - sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe. A onda ćeš, postepeno i oprezno pipajući oko sebe, naučiti da tražiš i da nalaziš, i da shvataš i poštuješ i cijeniš svog prijatelja, čovjeka ljubavi, rada i znanja. Tada ćeš uvidjeti da je čitaonica važnija za tvoj život od fudbalske utakmice, šetnja po šumi i razmišljanje bolji nego paradiranje, shvatićeš koliko je bolje liječiti nego ubijati, koliko bolje imati sopstvenu nego nacionalnu svijest i koliko je skromnost bolja od zapjenušanih usta punih patriotskih parola...

Znam, Mali čovječe, da ti je namah pri ruci dijagnoza ludila ako ti istina ne odgovara. A ti se osjećaš kao homo normalis! Lude si stavio iza brave, a normalni upravljaju ovim svijetom... Pa ko je onda kriv za nesreću?... Nisi ti, znam, ti samo obavljaš svoju dužnost, i ko si ti da imaš sopstveno mišljenje... Znam to! Nemoj ponavljati. Nije za tebe šteta, Mali čovječe! Kad pomislim na tvoju novorođenu djecu, kad se sjetim kako ih mučiš da bi od njih napravio normalne ljude po svom uzoru, onda opet poželim da ti se približim, kako bih te spriječio da počiniš zločin. Ali, ti si se dobro zaštitio svojim savjetnikom u ministarstvu za vaspitanje male djece. I to znam.

O žudnji za životom

Kažem ti: nijedan car, nijedan kralj, nijedan otac svih proletera svih zemalja nije te mogao obuzdati! Mogli su da od tebe naprave roba, ali niko nije uspio da ti oduzme sićušnost. Tvoje čistunstvo i tvoja žudnja za životom će te, ipak, pobijediti, Mali čovječe, u to nema nikakve sumnje. Oslobođen svoje sićušnosti, počećeš da misliš; u početku će to biti jadno, pravićeš greške, promašivati cilj, ali ćeš ipak početi da misliš. Saznaćeš za bol koji ti pričinjava razmišljanje i naučiti da ga podnosiš, isto kao što smo ja i mnogi drugi doživljavali bol koji donosi razmišljanje o tebi i morali da ga trpimo, i to godinama. Naš bol nad tobom dovešće te do razmišljanja. A kad jednom budeš počeo da razmišljaš, nećeš moći da dođeš k sebi od čuđenja, od čuđenja nad posljednjih 4000 godina tvoje "civilizacije". Nećeš shvatiti, a da pri tom ne pocrveniš, kako je bilo moguće da tvoje novine nisu piskarale ni o čemu drugom do o ordenju, paradama i medaljama, saslušanjima, mučenjima, giljotinama, diplomatskim spletkama i šikaniranju, o državničkom mudrovanju i kamufliranju, o mobilizacijama, demobilizacijama i ponovnim mobilizacijama, o paktovima i vojnim manevrima, i o bombardovanjima. To što si ropskim strpljenjem ovce gutao sav taj naštampani papir još bi i mogao da shvatiš. Ali to sto si stoljećima, kao majmun, imitirao i kao papagaj ponavljao sve to, što si i svoje ispravne misli smatrao pogrešnim, a pogrešne smatrao patriotskim..., to, Mali čovječe, dugo nećeš moći da progutaš. Stidjećeš se svoje istorije, Mali čovječe, a jedina nada biće ti to, što tvoji praunuci više neće biti primoravani da uče istoriju. Neće ti više biti omogućeno da vodiš veliku revoluciju samo da bi se vratio nekakvom Petru "velikom" ili "silnom".

O ličnom stavu i javnom mnjenju

Da, da, Mali čovječe, ti imaš dubinu u sebi, a ne znaš to. Plašiš se, smrtno se plašiš svoje dubine, zbog toga je ne osjećaš i ne vidiš. Zbog toga ti se vrti u glavi kad gledaš u dubinu, i zanosiš se pri tom kao na ivici ponora. Kad treba da se opustiš i dopustiš pad, plašiš se da ne padneš i ne izgubiš svoju "sopstvenost". Jer, i pored najbolje želje da nađeš put do samog sebe, ti stižeš opet samo do Malog, surovog, zavidnog, pohlepnog i kradljivog čovjeka.


Dakle, prva od svih tih mnogobrojnih stvari koje ćeš u budućnosti raditi ili prestati da radiš biće da se više nećeš osjećati kao Mali Čovjek koji uopšte nema svoje sopstveno mišljenje, pa govori "a ko sam ja uopšte...". Ti imaš svoje sopstveno mišljenje i u budućnosti ćeš smatrati životnom sramotom ako ga ne budeš znao, ako ne budeš stajao iza njega i ako ga ne budeš izražavao.