Nepouzdano stanje između buđenja i sna često zna uroditi uvjerljivim, ali objašnjivim iluzijama tako čestim da su dobile i ime; hipnagoška iluzija je ona koja prethodi pravom snu. U njoj misao ili zamišljena slika može pri buđenju zauzeti čvrst oblik. Hipnopompična iluzija je ona koja prati san i može biti njegov nastavak.  Neke aparicije kao da su privržene određenim mjestima. Lovci na duhove izradili su popis njihovih omiljenih boravišta.... Objašnjenja takvih aparicija obično se jako oslanjaju na takozvanu "kamenu vrpcu". Prema toj teoriji prizore ili događaje, koji su se odigrali na nekom mjestu, upija kamen. Mnogo kasnije trenuci se prošlosti mogu reproducirati kao da se odvija magnetofonska ili video vrpca, te ih u ulomcima mogu čuti ili vidjeti naši suvremenici.

Čak i najrazboritiji teoretičari, suočeni s pričama očevidaca šute. Nekad je nemoguće takve izvještaje, kad ih iznose ozbiljni i često užasnuti ljudi, jednostavno otpisati....

 

Od malena sam imala moć vidjeti nešto - za što nisam ni ja znala što. Sada kad sam starija, uz pomoć znanstvenih istraživanja, lakše mi je protumačiti neke događaje iz prošlosti. No ne samo iz prošlosti,  jednake stvari doživljavam i danas.

Tjedan dana prije majčine smrti, kada sam imala samo 5 godina posjetila sam je u bolnici. Liječnici su obećali brz oporavak i otpust iz bolnice. Tog dana kada je majka trebala doći kući, svi smo je očekivali jer su rekli da je operacija uspješno obavljena, da se majka oporavlja. Noć prije nego što je trebala doći, spavala sam sa sestrom u krevetu, a pokraj mene je stajala žena, koju ja nisam prepoznala, niti sam joj uspjela vidjeti lice. Žena me je pokrivala, cijelu noć, milovala po glavi. Znam da me je nekoliko puta pokrila da se ne prehladim, a pred jutro poljubila i otišla.....

Sutradan smo saznali da mama neće doći kući kako je rečeno jer je tijekom noći umrla.

Godinama kasnije, čak punih 20 godina, u mraku, dok sam ležala, osjećala sam njenu prisustnost. Dovoljno je bilo posegnuti rukom i dohvatiti sileutu. Sve do jedne noći - kada je umrla moja sestra. Sestra je bila nježno osjećajno biće, osjetljivo, možda čak i preosjetljivo, i neprekidno joj je bila potrebna podrška i ljubav da bi skupila snage da neke stvari odradi. Te noći kada je umrla sestra, mene je obavio hladan vjetar - znala sam da se njena duša došla pozdraviti sa mnom, a iste te noći sa mnom se došla pozdraviti i duša moje majke. Od te noći nikada se više nije pojavila. Moje tumačenje je da je silno strahovala za moju sestru koja je bila prenježna za ovozemaljski život, i da onog treba kada su bile zajedno ona je stekla mir. Znala je moja mama da sam ja jaka i da mogu dalje  sama....

Osim toga, dok je sestra ležala u bolnici, dva puta je pala iz kreveta. Prvi puta ja sam se digla u noći i nazvala medicinsku sestru; "molim vas, možete li pogledati je li sve u redu". Sestra ju je otišla pogledati i našla na podu, kako leži, u nesvjesti. Znala sam da s njom nešto nije u redu....

Drugi puta, probudila sam se u noći i rukom sam pipala po svom, a u mislima po bolničkom krevetu; "moje sestre nema".... 

Muž kaže; "smiri se, znaš da je u bolnici, brinu o njoj sve je u redu".

"Ne nije u redu, rekla sam. Vidjela sam da je krevet prazan i da nje u krevetu nema.

Iz ovih stopa idem u bolnicu (ležala je sama u sobi) i moram je vidjeti."

Došavši u bolnicu, sestra je ležala ispod stola, pokušala je staviti daljinski od TV na stol i pala, nije se mogla dignuti da nikog nazove. No mislima je dozvala mene.....

Iako sam uz nju zadnjih mjesec dana bila neprekidno,  naročito od kada je pala, onog dana kada je umrla, otišla sam kući prije kraja. Nisam bila sa svojom djecom danima, nisu ništa toplo jeli, i taj dan su me pozvali da budem malo s njima. U autu, dok sam se vozila prema kući, nisam mogla zaustaviti suze, iako nisam plakala ni jednom tijekom njene bolesti. Dapače, uvijek smo se smijale, čak sam joj tulum organizirala u bolnici, samo za nju, da bih ju nasmijala. Čim sam ušla na vrata, prije nego što sam počela kuhati ručak svojoj djeci, sjela sam za stol i napisala pjesmu. Riječi su sam navirale, pomiješane sa suzama koje su padale na papir. U noći, kad je umrla, shvatila sam da sam joj napisala oproštaj.... i da sam znala da ju više neću vidjeti..... 

Prošle su godine, put me odnio opet u zaraćeni kraj - Bosnu. Silom prilika morala sam prenoćiti i našla sam na samom rubu šume jedan prekrasni idilični hotel, sa svega nekoliko soba, a ime mu je bilo također  znakovito  "Dvorac". Zatražili smo sobu (suprug i ja), no nije bilo  slobodnih osim u potkrovlju, do kojeg se išlo zavojitim stubama, u jednu malu sobicu sa dva razdvojena drvena kreveta. Lijepa mala sobica, ugodna i čista, dovoljno za prenoćište.

Ubrzo smo zaspali, izmoreni od puta. Muž na svom, a ja na svom krevetu. Čula sam njegovo ravnomjerno disanje, a potom je za mene počeo košmar. Ispred mene njih trojica ljudi u vojničkim odorama, a na krevetu žena, jauče, vrišti, brani se od silovanja i udaraca. Začepila sam uši da ne čujem vriskove koji su parali zrak. Cijelu noć nisam spavala. Točno sam mogla opisati ljude kako su bili obučeni, osobu koja je ležala na tom krevetu. Htjela sam rukom dozvati muža, no nisam se usudila ispružiti ruku već sam se pokušala sakriti ispod pokrivača.

Ujutro sam sve ispričala mužu, a on je pitao vlasnika, kada su počeli raditi nakon što je prestao rat. Rekao je da nisu ni prestali ni za vrijeme rata,  jer su vojnici znali dolaziti zabavljati se.....

San, obmana, halucinacije, ili stvarnost?