U Beču je živjela simpatična bakica. Premda nije bila jako bogata, običavala je kupovati pokrivače i deke sa količinom novca koju je imala te noću izlaziti na ulice i pokrivati dekama sve one ljude koji su drhtali na hladnoći. Kada i nije imala dovoljno novca, ipak je i dalje nastavljala služiti. Njeno se milosrđe, milošću Božjom, nastavljalo iz dana u dan bez prekida. Njen duh požrtvovnosti rastao je iz dana u dan. Kad god je bila u mogućnosti, odnijela je pokrivače i deke bilo kako da bi pokrila sve one koji su spavali na ulicama na hladnom. Ona je služila bez da je ikome rekla što čini. No, nakon nekog vremena, sugrađani su opazili njenu požrtvovnost i duh milosrđa. Običavala je hodati pognute glave. Ljude je zanimalo zašto tako čini.

Jednog su je dana upitali: "Bako! Zar ne činiš veliku stvar služeći ljude duhom požrtvovnosti? Zašto si onda tako skromna i ponizna? Zašto ne bi hodala uzdignute glave?" Starica je odgovorila: "O, dragi moj! Sramim se držati svoju glavu visoko jer Bog me dariva kroz tisuću ruku, a ja dajem samo jednom rukom. Ne bi li me trebalo biti stid?"

To je poruka, činiti djela milosrđa, no djela bi trebala biti učinjena bez ičijeg znanja. Kaže se da tvoja lijeva ruka ne bi trebala znati što daje desna ruka. Novac ima vrijednost ako ga dajemo u milosrđu.