SIVI RUBOVI ZIME, SEOBE

Previše je bilo loših vijesti proteklih dana, previše poznatih, dragih ljudi potrošili su svoje zemaljske dane i nekako istovremeno prešli na drugu stranu, nakon čega se svijet I stisnuo i smanjio.

Ne snalazim se s tolikim odlascima, pa sam danju dekoncentrirana a noću loše spavam. Usnem poslije ponoći, a budim se prije šest.

Još je mrak vani, i velika prometna kucavica miruje.

U krevetu pijem jaku tursku kavu i čitam malo autobiografske zapise Rade Šerbedžije, ali misli teško umirujem.

Svako malo sklopim oči, pa potaknuta tekstom odlutam u moj Zagreb kakav je bio prije rata, u ono divno doba bezbrižnosti i nade.

Sve se to ugasilo, i sve se promijenilo; i moja omiljena mjesta, i ljudi, sve je utonulo u nesigurnost, zebnju i sve veću osamljenost.

Ili je to samo osjećaj s praga starenja, kad polako odlaze oni koje smo voljeli, i koji su uvijek bili „tu negdje“ dodajući životnoj tapiseriji tonove dubine i raznovrsnosti?

Neće više mirisati čušpajzi s donjeg kata, ni palačinke, dok će na drugom kraju svijeta, u Kanadi, jedan pribor za pecanje ostati bez svoje rijeke.

S juga više neće stizati rođendanske čestitke ispisane rukopisom One koja mi je dala ime, a čije su me dobre želje pronalazile svih ovih godina na zagrebačkim i bečkim adresama.

Ne mogu je više nazvati, ona Božićna čestitka bila je posljednji pozdrav.

Da sam znala da je tako, sigurno bih produžila razgovor, još nešto rekla, ili pitala...

Sviće, s istoka se nebom razlijeva mutno svjetlo, pa ulazi u sobu.

Nekakva ptica oglasila se u malom parku pod prozorom.

Prolazi rani tramvaji, čujem ih kako šume, kao i vrijeme koje kucka moja budilica.

Peku me oči dok ustajem, oblačim se pa odlazim za radni stol i umorno gledam kroz prozor u ovo neutješno sivilo, u zimu koja ne prestaje, i koja mi uskraćuje svaku nježnost koja bi me mogla utješiti.

 

Photo roadtothesacred tumblr
http://roadtothesacred.tumblr.com/post/107159620480

 

Edit Glavurtić