MARMELADA ZA DORUČAK

 

 

Da zadovoljim želju, prekrših jutros sva pravila pa na komad prepečenca razmazujem obilnu žlicu marmelade od bresaka.

Ne nekih anonimnih, industrijskih, već pravih, koje su sazrijevale na našem slavonskom suncu, pa su ih vrijedne kumine ruke u ljetnoj kuhinji skuhale, napunile njima male staklenke i poslale ih na put.

Jedan od ciljeva bio je stol za kojim upravo sjedim, gledam kroz prozor, i grickam komadiće ljeta, polako, da što duže potraju.

Lijepa, zlatna boja, kao da je srpanjsko sunce u staklenci, pa ne uživam samo nepcem, nego i očima, nosom, maštom, i čini mi se da čujem zujanje pčela i vidim vrt pun suncokreta.

 

To ukuhavanje pekmeza i džemova ne znači drugo nego zaustavljanje trenutka u kom voće dosegne svoj vrhunac slatkoće i zrelosti, pa ga se obradi da se trenutak zaustavi, i u njemu uživa kasnije.

Da čovjek sladeći se marmeladom, usred zime prizove ljeto.

Zašto nije tako jednostavno i s ostalim stvarima?

Zašto se ne mogu konzervirati osjećaji, pa spremiti u staklenke dok su na vrhuncu, da sjećanja budu slatka, prije nego što ih je načelo truljenje razočaranja i nesporazumi? Zašto u uspomenama na prijateljstva i ljubavi ne ostanu naši vrhunci i ono što nas je povezivalo, nego se kad sve prođe, najprije sjetimo završetka, i onog što nas je razdvojilo?

 

S marmeladom je sve puno lakše, mudrujem, dok snagom volje obuzdavam pohlepu da ne namažem drugu i treću krišku kruha.

Pa zatvaram teglicu i s prstiju oblizujem zaostale kapljice jednostavne, svakidašnje sreće.

 

 

Slika Rosemary Valadon

 

 

Edit Glavurtić