SVE MOJE FILMSKE ULOGE

Photo Anthony Quenn

Ranije sam gledala puno više filmova nego što to činim danas.
Još u djetinjstvu, od trećeg razreda osnovne škole, mama me barem dva puta tjedno vodila na kino projekcije, da joj pravim društvo.

Daleko od toga da sam u to doba baš dorasla Rajanovoj kčeri ili Jane Eyre… ali sam ih svejedno s velikim oduševljenjem gledala i dugo nosila sobom.

Kasnije, na Akademiji, često bih se umjesto crtanja večernjeg akta iskrala u obližnju Kinoteku, i svoju strast prema filmu na kraju treće godine uredno platila dvojkom iz crtanja, kaznom zbog toga što češće gostujem u Kinoteci, nego u akt sali.

Bože moj… vrijedilo je.
Bezbroj je filmova bilo s kojima sam se poistovjećivala, u mnogima sam pohlepno uživala i po nekoliko puta, često zbog određenog glumca ili glumice, ili samo jedne posebne scene.

Kad razmišljam unazad vidim da su mnoge od tih filmskih uloga bile i moje vlastite.
Dugo sam bila Dorothy koja sanja o tome da prođe ispod duge i napokon stigne kući.

Zatim Lara koja živi u paralelnom svijetu sa svojim Živagom i nikako da im se posreći trajni susret, čak i kad su jedno drugom sasvim blizu, kao u onoj lijepoj završnoj sceni gdje ih jedno od drugog dijeli samo staklo tramvajskog prozora.

Pa Tania Blixen koja je negdje u širinama Afrike izgubila sve - obje velike ljubavi, i farmu, i na kraju filma ostala praznih ruku, ali na neki čudesan način ipak nije gubitnica.

Kao nijema Ada svirala sam na svom pianu na pustoj plaži, s Al Pacinom plesala tango.
Kao Chaplin, žvakala vezicu cipele pretvarajući se kako je strašno ukusna. Više puta.

Sve sam to, u pojedinim fragmentima svog života bila, i jesam.
A danas, u zrelosti?
Okrunjena sitnim pobjedama i greškama loših procjena, slastima i trzajima stvaranja, neizvjesnošću uvijek novih početaka, i vremena koje sve brže izmiče… opustila sam se, i nekako sam najsličnija grku Zorbi.

Koji usred ničeg, raširenih ruku jednostavno pleše, pleše i… uživa predan trenutku, potpuno. Pod nogama mu zemlja, nad glavom nebo, pored njega prijatelj kom prenosi umijeće plesnih koraka, dionizijski i dječački istovremeno.
Uz kapljicu strasti koja prožima cijeli prizor.
Pa dok traje.

Edit Glavurtić