Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član jaky

Upisao:

jaky

OBJAVLJENO:

PROČITANO

395

PUTA

OD 14.01.2018.

Rizik obvezivanja

Rizik obvezivanja

Bez obzira na veličinu, obveza je osnova, kamen temeljac svakog istinskog ljubavnog odnosa. Duboki osjećaj obveze, ne jamči uspjeh odnosa, ali mu pomaže više, no bilo koji drugi čimbenik. Slabi se osjećaj obveze s vremenom može produbiti; u suprotnom, odnos će se raspasti ili postati kronično slab. Često nismo svjesni veličine rizika koji je uključen kod dubokog istinskog obvezivanja. Već sam spomenuo kako je jedna od funkcija, koje rezultiraju instinktivnim fenomenom zaljubljivanja, ta da štiti sudionike magičnim plastom svemoći koji ih čini blaženo slijepim za rizike u koje ulaze pri odluci o stupanju u brak. Ja sam bio razumno miran sve do trenutka kad mi se supruga pridružila pred oltarom, a tada mi se cijelo tijelo počelo tresti. Toliko sam bio uplašen da se ne mogu sjetiti gotovo ničeg sa ceremonije, kao ni sa kasnijeg prijema. U svakom slučaju, naš osjećaj obveze poslije vjenčanja, ono je što nam omogućava prijelaz iz faze zaljubljenosti u istinsku ljubav. Obveze i zalaganje ono su što nas poslije začeća pretvara od bioloških u psihološke roditelje.  Osjećaj obveze svojstven je svakom istinskom ljubavnom odnosu. Onaj tko se iskreno brine o duhovnom razvoju druge osobe zna, svjesno ili instinktivno, da se može značajno napredovati samo kroz postojan odnos.

U atmosferi punoj nepredvidljivosti, gonjeni strahom od napuštanja, djeca ne mogu odrasti do psihološke zrelosti. Parovi ne mogu riješiti na zadovoljavajući način univerzalna pitanja braka - međusobnu ovisnost, dominaciju i podređenost, slobodu i vjernost - bez sigurnosti spoznaje kako sama borba oko ovih pitanja neće uništiti vezu.

Problemi obvezivanja su veliki, nerazdvojivi dio većine psihičkih poremećaja, a pitanje obveze ključno je za razvoj i tijek psihoterapije. Pojedinci s poremećajem ličnosti skloni su plitkom i nedovoljnom obvezivanju, a ukoliko je njihov problem ozbiljniji tada im potpuno nedostaje sposobnost prihvaćanja bilo kakvih obveza. Zapravo, oni se ne plaše toliko obveza, koliko u suštini ne razumiju što one podrazumijevaju. Budući da su im se roditelji nedovoljno posvećivali na značajan način dok su bili djeca, odrasli su bez takvog iskustva. Obveza za njih predstavlja apstrakciju koju ne mogu razumjeti, fenomen koji ne mogu u potpunosti shvatiti. Neurotičari su s druge strane, uglavnom svjesni prirode povezivanja, ali su često paralizirani strahom od njega. Obično je njihovo iskustvo iz ranog djetinjstva popraćeno prevelikom brigom roditelja, što rezultira recipročnošću. Međutim, kasnije, prestanak roditeljske ljubavi zbog smrti, napuštanja ili kroničnog odbacivanja stvara efekt da djetetovo neuzvraćeno zalaganja postaje iskustvo nepodnošljive boli te je logično kako su nove obveze izvor straha. Ovakve se rane mogu zaliječiti samo ako je moguće da takva osoba kasnije stekne zadovoljavajuće iskustvo s zalaganjem. Ovo je razlog zašto je, između ostalog, obvezivanje kamen temeljac psihoterapeutskog odnosa. Postoje trenuci kad zadrhtim pred veličinom problema prilikom prijema novog pacijenta na dugotrajnu terapiju. Kako bi došlo do osnovnog izlječenja, nužno je da psihijatar unese u svoj odnos s novim pacijentom, isti visoki stupanj obvezivanja kao i roditelji koji istinski vole svoju djecu. Terapeutov osjećaj obveze i postojanost brige, često će biti provjeravani i neizbježno dokazani pacijentu za višemjesečne ili višegodišnje terapije.

Rachel, hladna, distancirana, ali korektna mlada žena u kasnim dvadesetima, došla je na terapiju poslije kraha svog kratkog braka. Njen ju je suprug Mark napustio zbog njene navodne frigidnosti. "Znam da sam frigidna," priznala je Rachel. "Mislila sam da ću se s vremenom zagrijati za Marka, ali to se nažalost nije dogodilo. Nije stvar samo u Marku. Ni sa kim nisam uživala u seksu. I da budem iskrena, nisam sigurna ni želim li to. Jedan dio mene želi jer bih htjela jednog dana imati sretan brak i biti normalna - normalni ljudi nalaze nešto divno u seksu. Međutim, drugi dio mene je sasvim zadovoljan s ovim kakva jesam. Mark je uvijek govorio da se opustim. Možda se ne želim opustiti, čak i kad bih mogla."

Tijekom trećeg mjeseca našeg zajedničkog rada, upozorio sam Rachel kako mi uvijek kaže "hvala lijepa" najmanje dva puta prije nego li sjedne kako bismo započeli terapiju - prvi put kad se vidimo u čekaonici te ponovno kad ude u ured. "Što je loše u tome što sam pristojna?", upitala je.

"Samo po sebi ništa," odgovorio sam, "Ali, u ovom mi se slučaju čini sasvim nepotrebno. Ponašaš se kao gost koji nije siguran je li dobrodošao."

"Ali, ja i jesam ovdje gost. Ovo je vaša kuća."

"To je točno," rekao sam, "ali je isto tako točno da mi plaćaš četrdeset dolara na sat za vrijeme koje ovdje provodiš. Budući da si zakupila vrijeme i ovaj prostor, imaš pravo na njega. Ti ovdje nisi gost. Ovaj ured, čekaonica i naše zajedničko vrijeme su tvoje pravo. Samo tvoje. Platila si za to pravo i zašto mi zahvaljivati na nečemu što je tvoje?"

"Ne mogu vjerovati da zbilja tako mislite", uzviknula je Rachel.

"Ti onda misliš da te mogu izbaciti odavde kad god poželim", odgovorio sam. "Vjeruješ kako ti mogu jednog jutra doći i reći" Rachel, postalo je dosadno raditi s tobom. Odlučio sam prekinuti terapiju. "Zbogom i sretno."

"Upravo sam se tako osjećala", složila se. "Nikad nisam mislila da imam pravo na nešto, bar ne u odnosu s nekom osobom. Hoćete reći da me doista ne možete izbaciti?"

"O, vjerojatno bih mogao. Ali ne bih to učinio, ne bih to ni želio. Između ostalog, ne bi bilo etički. "Vidiš, Rachel," nastavio sam, "kad preuzmem slučaj kao što je tvoj, koji zahtijeva dugotrajnu terapiju, ja se obvezujem i prema toj osobi i prema njenom slučaju. Dakle, imam obvezu prema tebi. Radit ću s tobom koliko god to bude potrebno, bilo to jednu, pet ili deset godina. Ne znam hoćeš li ti napustiti naš zajednički posao kad budeš spremna ili možda prije toga. Ali, kako god bilo, ti si ta koja će prekinuti naš odnos. Moje obveze prema tebi može prekinuti jedino smrt."

Nije mi bilo teško shvatiti Rachelin problem. Na samom početku terapije, njezin mi je bivši suprug rekao: "Mislim da je Rachelina majka dobrim dijelom odgovorna za sve ovo. Ona je doista iznimna žena. Bila bi izvrsna kao predsjednik General Motorsa, ali nisam siguran da je tako dobra kao majka." Upravo tako, Rachel je odgajana, zapravo upravljana, s osjećajem da može dobiti otkaz svakog trenutka ukoliko se ne bude ponašala prema očekivanjima. Umjesto da joj pruži osjećaj da je kao dijete sigurna u svojoj kući, osjećaj koji može pružiti samo odgovoran roditelj, Rachelina je majka neprestano stvarala suprotan osjećaj. Rachel je bila kao službenik koji je imao sigurno mjesto samo dok se ponaša prema zahtijevanjima i očekivanjima. Budući da njeno mjesto u kući nije bili sigurno u djetinjstvu, nije se mogla osjećati sigurno ni sada, sa mnom.

Povrede uzrokovane neodgovornošću roditelja ne mogu se izliječiti sa nekoliko riječi i površnim uvjeravanjima. Potrebno ih je uvijek iznova razrađivati na znatno dubljim razinama. Do jedne je takve analize došlo je nakon više od godinu dana rada. Naime, usredotočili smo se na činjenicu kako Rachel nikad ne plače u mom prisustvu - još jedan od primjera kako sebi ne dopušta opuštanje. Jednog je dana govorila o užasnoj usamljenosti koja je proizlazila iz potrebe da stalno pazi što radi, osjetio sam kako je na rubu plača i kako joj je potrebna mala pomoć s moje strane. Tada sam učinio nešto neuobičajeno: nagnuo sam se prema njoj dok je ležala na kauču i lagano je milovao po glavi, tiho govoreći: "Jadna Rachel, jadna Rachel." Gesta nije uspjela. Odmah se ukočila i ustala, suhih očiju. "Ne mogu," rekla je. "Ne mogu se opustiti." Ovo se dogodilo pred kraj seanse. Na idućoj seansi, Rachel je došla i sjela, umjesto da legne na kauč. "Dakle, sad je red na vas da govorite", izjavila je. "Kako to misliš?", upitao sam. "Reći ćete mi sve što nije u redu sa mnom." Bio sam zbunjen. "Još uvijek ne razumijem što želiš reći, Rachel." "Ovo je naša posljednja seansa. Sad ćete nabrojati sve što nije u redu sa mnom, sve razloge zbog koji me ne možete dalje liječiti." "Uistinu nemam ideje što se događa", rekao sam.

Sad je Rachel bila zbunjena. "Pa," rekla je, "prošli put ste htjeli da zaplačem. Već dugo to želite. Prošli ste put učinili sve kako biste mi pomogli plakati, ali ja ipak nisam mogla. Sad ćete odustati od mene. Ne mogu napraviti ono što želite. Zato je ovo danas naša zadnja seansa."

"Ti zbilja vjeruješ kako ću ti dati otkaz, nije li tako Rachel?" "Da. Svatko bi tako učinio."

"Nije istina, Rachel, ne bi svatko. Tvoja majka možda bi. Ali ja nisam tvoja majka. Nisu svi na svijetu kao tvoja majka. Ti nisi moja zaposlenica, niti si ovdje da radiš ono što ja želim, već da učiniš ono što ti želiš i kad to želiš. Ja te mogu malo potaknuti, ali nemam nikakvu moć nad tobom. Nikad te neću otpustiti. Bit ćeš ovdje koliko god to tebi odgovara."

Jedan od problema svojstven ljudima oko kojih se roditelji nisu nikada mnogo trudili, a javlja se u njihovim odnosima dok su odrasle osobe, jest sindrom "Ja ću napustiti tebe, prije nego što ti napustiš mene". Ovaj se sindrom javlja u mnogim oblicima. Jedan je Rachelina frigidnost. lako to nikad nije bilo na svjesnoj razini, Rachelina frigidnost govorila je njenom suprugu i bivšim partnerima zapravo ovo: "Neću ti se predati jer znam vrlo dobro da ćeš me jednog dana napustiti." Za Rachel je "opuštanje", bilo seksualno ili neko drugo, predstavljalo obvezu prema sebi, a na to nije bila spremna budući da su joj dotadašnja iskustva jasno govorila kako neće ništa dobiti za uzvrat.

Sindrom "napustit ću te prije nego što ti napustiš mene" postaje sve snažniji kad se osoba kao Rachel počne približavati nekom drugom. Nakon jednogodišnje terapije koja se održavala dva puta tjedno, Rachel mi je objavila kako si više ne može priuštiti osamdeset dolara tjedno za terapiju. Poslije razvoda, kako je rekla, imala je poteškoća s novcem te je prisiljena prekinuti terapiju ili bar dolaziti jednom tjedno. Realno gledano, ovo je bilo smiješno. Znao sam da je naslijedila pedeset tisuća dolara, uz to je primala istina skromnu plaću, ali u sredini u kojoj je živjela znalo se da pripada staroj i bogatoj obitelji. Mogao sam joj se odlučno suprotstaviti jer je bila činjenica kako si može priuštiti moje usluge mnogo lakše od većine drugih pacijenata te je bilo očito da koristi pitanje plaćanja kao izgovor kako bi izbjegla sve veće zbližavanje sa mnom. S druge strane, znao sam da joj je nasljedstvo predstavljalo mnogo više od pukog novca; bilo je to nešto njeno, nešto što je neće napustiti, sigurnosni štit u neodgovornom svijetu, lako je bilo sasvim razumno predložiti joj da uzme novac iz nasljedstva kako bi platila terapiju, pretpostavio sam kako je to rizik na koji još nije spremna te da bi mogla pobjeći ako bih insistirao. Rekla je da je razmislila i da na osnovu svojih prihoda može plaćati pedeset dolara tjedno, te mi je ponudila svotu za samo jednu seansu. Rekao sam joj da ću smanjiti svoj honorar na dvadeset i pet dolara po seansi i nastaviti se viđati s njom dva puta tjedno. Pogledala me je s mješavinom straha, nevjerice i radosti. "Zaista bi to napravili?", upitala je. Klimnuo sam glavom. Uslijedila je duga stanka. Konačno, bliža suzama nego ikad, rekla je:

"Trgovci su mi uvijek naplaćivali što je moguće više jer su znali da dolazim iz bogate obitelji. Vi mi popuštate, nitko mi nikad prije nije popuštao u nečemu."

U stvari, Rachel je napuštala terapiju nekoliko puta tijekom iduće godine, boreći se sa dilemom hoće li dopustiti naše međusobno zbližavanje ili ne. Svaki put, kombinirajući pisma i telefonske pozive, za tjedan do dva, uspio bih je nagovoriti da se vrati. Napokon, krajem druge godine terapije mogli smo se izravnije suočiti s pitanjima koja su je mučila. Saznao sam da piše poeziju te sam je zamolio da mi je pokaže. Isprva je odbila, potom je pristala, ali ju je iz tjedna u tjedan "zaboravljala" donijeti. Ukazao sam joj kako odbijanje da mi pokaže svoje pjesme, ima isti značaj kao i njeno suzdržavanje od seksualnosti prema Marku i drugim muškarcima. Zašto je osjećala da pokazivanje pjesama predstavlja obvezivanje prema meni? Zašto je mislila da oslobađanje seksualnosti predstavlja slično apsolutno obvezivanje? Čak i da nisam reagirao pozitivno na njene pjesme, bi li to značilo potpuno odbacivanje? Bi li prekinuo naše prijateljstvo samo zato što je loša pjesnikinja? Možda bi zajedničko čitanje njene poezije produbilo naš odnos. Zašto se bojala toga...?

Napokon je prihvatila činjenicu kako ja osjećam obvezu prema njoj, i tek se u trećoj godini terapije počela opuštati. Konačno je riskirala pokazavši mi svoje pjesme. Nakon toga već se mogla hihotati, smijati i zadirkivati. Naš odnos, prije prilično krut i zvaničan, postao je topao, spontan i često bezbrižan i veseo. "Nikad prije nisam znala kako izgleda biti opušten u društvu druge osobe," rekla je. "Ovo je prvo mjesto u mom životu gdje se osjećam sigurno." Kroz sigurnost koju je osjećala u mom uredu, uspjela je vrlo brzo stupiti u druge odnose. Shvatila je da seks nije pitanje obvezivanja, već više samoizražavanje, igra, istraživanje, učenje i radosno prepuštanje. Znajući da ću joj uvijek biti na raspolaganju ako nešto ne bude u redu, poput dobre majke koju nikad nije imala, osjetila se slobodnom u prepuštanju svojoj seksualnosti. Njena se frigidnost otopila. Kad je prekinula terapiju poslije četiri godine, Rachel je postala živahna, otvorena i strastvena osoba koja uživa u svemu što pružaju ljudski odnosi.

Srećom, uspio sam pružiti Rachel dovoljan stupanj obveze i svladati negativne učinke nedostatka obvezivanja koje je iskusila u djetinjstvu. Nisam uvijek bio takve sreće. Kompjutorski tehničar kojeg sam opisao u prvom dijelu kao primjer prijenosa, jedan je od takvih slučajeva. Njegova je potreba za obvezivanjem s moje strane bila toliko snažna i apsolutna, da je nisam mogao ili želio ostvariti. Ako terapeutov osjećaj odgovornosti ne može preživjeti uspone i padove odnosa, tada neće doći niti do osnovnog ozdravljenja. Međutim, ukoliko je taj osjećaj dostatan, tada često - premda ne uvijek - pacijent prije ili kasnije uspijeva razviti vlastiti osjećaj odgovornosti, obvezu prema terapeutu i samoj terapiji. Kad do toga dođe , to postaje ključni trenutak psihoterapije. U Rachelinom slučaju, držim da je ključni trenutak bio kad mi je konačno dopustila pročitati njene pjesme. Začudo, neki pacijenti mogu godinama revno dolaziti na terapiju, po dva tri sata tjedno, a opet nikad ne dostići ovaj stadij. Drugi ga pak mogu dostići već kroz nekoliko prvih mjeseci terapije. Ipak, moraju je dostići žele li ozdraviti. Za terapeuta je to predivan osjećaj olakšanja jer tada zna da je pacijent spreman na rizik vlastite odgovornosti prema svom liječenju i da će terapija biti uspješna.

Rizik osjećaja odgovornosti i obveze prema terapiji, nije samo rizik obvezivanja već i rizik suočavanja sa samim sobom i sa promjenama. U prethodnom poglavlju, razmatrajući disciplinu posvećivanja istini, elaborirao sam teškoće mijenjanja mapa stvarnosti, pogleda na svijet i prijenosa emocija. Ipak, do promjena mora doći ukoliko čovjek teži životu ispunjenom ljubavlju, što uključuje neprestano obogaćivanje vlastite osobnosti kroz nove dimenzije i područja interesa. Tijekom putovanja kroz duhovni razvoj, sam ili uz pomoć terapeuta, postoje mnogi trenuci kad čovjek mora poduzeti nove i nepoznate akcije u suglasnosti s vlastitim novostečenim pogledom na život. Takve nove akcije - ponašanje drukčije od uobičajenog - mogu predstavljati izniman osobni rizik. Pasivan mladi homoseksualac koji prvi put skuplja hrabrost da bi pozvao djevojku na izlazak; osoba koja nikome nije vjerovala, legla je prvi put na kauč psihoanalitičara i dopustila mu da ostane van njezina vidokruga; nesamostalna domaćica objavljuje svom dominantnom suprugu kako je pronašla posao, sviđalo se to njemu ili ne te da mora živjeti svoj život; pedesetogodišnji "mamin sin" govori majci da ga prestane zvati dječjim nadimkom; emocionalno hladan, naizgled "snažan" muškarac prvi put dopušta sebi zaplakati u javnosti; ili Rachel koja se opušta i plače u mom uredu: ovakve akcije i još mnoštvo sličnih, podrazumijevaju rizik znatno osobniji te prema tome i znatno strasniji od onoga koji osjeća vojnik kad kreće u bitku. Vojnik ne može bježati jer su cijevi uperene u njega sa svih strana. Međutim, pojedinac koji pokušava odrasti uvijek se može povući u lagodan i poznat šablon ponašanja iz bliske prošlosti.

Već smo govorili o tome kako uspješan psihoterapeut mora unijeti u terapijski odnos istu hrabrost i jednaki osjećaj obveze kao i pacijent. Psihoterapeut također mora riskirati promjenu. Od svih dobrih i korisnih pravila koje sam naučio u psihoterapiji, malo je onih koje nisam prekršio, ne zbog nemarnosti ili nedostatka discipline, već više zbog straha jer je terapija pacijenta zahtijevala napuštanje sigurne uloge psihoanalitičara i riskiranje nečeg neuobičajenog. Dok se prisjećam svih uspješnih slučajeva u karijeri, vidim da sam se u svakom od njih u jednom trenutku morao prilično potruditi. Spremnost terapeuta na patnju u takvim trenucima, vjerojatno je suština psihoterapije i kad pacijent to uoči, što se obično i dogodi, tad to uvijek ima terapijski učinak. Kroz ovu spremnost za obogaćivanjem i patnjom zbog svojih pacijenata, terapeuti se mijenjaju i sazrijevaju. Sagledavajući ponovno svoje uspješne slučajeve, shvaćam zapravo da je svaki od njih ishodio nekom vrlo značajnom, često radikalnom promjenom, mojih stavova i pogleda. Tako i mora biti. Nemoguće je istinski razumjeti drugog, a da za tu osobu ne oslobodite prostor unutar sebe. Ovo je disciplina stavljanja u zagrade i zahtijeva obogaćivanje, a time i mijenjanje samoga sebe.

Isto je i sa dobrim roditeljstvom. Kad slušamo svoju djecu, prisutno je jednako stavljanje u zagrade i obogaćivanje sebe. Da bi uspješno odgovorili na njihove zahtjeve, mi se moramo mijenjati. Samo kad smo spremni patiti kroz ovakve promjene, tad možemo postati onakvi roditelji kakvi smo potrebni našoj djeci. Budući da djeca neprestano rastu i mijenjaju se, naša je obveza mijenjati se i rasti s njima. Svima su poznati roditelji koji do puberteta učinkovito izlaze na kraj sa svojom djecom da bi tada postali sasvim neučinkoviti kao roditelji jer su nesposobni promijeniti se i prilagoditi svojoj sada starijoj i drukčijoj djeci. Kao i kod svih drugih slučajeva ljubavi, bilo bi pogrešno smatrati patnje i promjene odgovornih roditelja kao neku vrstu žrtvovanja ili mučeništva; naprotiv, oni tim procesom dobivaju više od svoje djece. Roditelji koji su nespremni riskirati patnju promjena, razvoja i učenja od vlastite djece, biraju put koji vodi u senilnost bili svjesni toga ili ne, a njihova će ih djeca, kao i svijet, ostaviti daleko iza sebe. Učenje od vlastite djece, najbolja je prilika većini ljudi kako bi osigurali starost koja ima smisao. Nažalost, većina roditelja nikad ne iskoristi tu šansu.

 

 

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

OŽUJAK...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član Luce malaLuce mala

    Joj, ja sam pročitala: Sretan Dan žena ženama i svima koji se tako osjećaju! :) :)

    08.03.2021. 19:42h
  • Član iridairida

    Sretan Dan žena svima koji se tako osjećaju..♥.

    08.03.2021. 17:33h
  • Član Luce malaLuce mala

    Dobar dan! :D

    04.03.2021. 17:14h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro veće. Lp

    03.03.2021. 21:24h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    03.03.2021. 20:40h
  • Član iridairida

    pokoj i mir duši njegovoj...♥

    02.03.2021. 16:57h
  • Član iridairida

    rođendan je prošao, idemo delati, kao što bi pokojni gradonačelnik rekao...♥

    02.03.2021. 16:56h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Rizik neovisnosti Rizik suočavanja