Dotaknuli smo se nekih pitanja kako roditeljska ljubav ili pak njezin nedostatak mogu općenito utjecati na razvoj samodiscipline, osobito na sposobnost odlaganja užitka. Sada je vrijeme za analiziranje nekih suptilnijih, premda prilično razornih načina, na koje poteškoće odlaganja užitka utječu na živote mnogih odraslih ljudi. Dok većina nas, srećom, razvije dostatnu sposobnost za odlaganje užitka kako bi završili srednju školu i fakultet te postigli zrelost, a da usput ne završimo u zatvoru, naš razvoj ipak nije savršen i kompletan iz čega proizlazi i nesavršenstvo naše sposobnosti za rješavanje životnih problema.

Naučio sam se popravljati stvari tek kad sam napunio trideset i sedam godina. Prije toga, gotovo svi moji pokušaji manjih popravaka, napukle cijevi, igračke ili sastavljanje namještaja po nerazumljivim uputama, završavali su zbrkom, neuspjehom i frustracijom. Usprkos činjenici da sam uspio završiti medicinski fakultet i izdržavati obitelj kao manje više uspješan psihijatar, smatrao sam se idiotom za mehaniku. Bio sam uvjeren kako mi manjka neki gen ili je to jednostavno prokletstvo prirode koje mi je uskratilo neku misterioznu kvalitetu nužnu za sposobnost bavljenja mehanikom. Tada, pri kraju moje trideset i sedme godine života, šetajući jednog proljetnog dana, nabasao sam na susjeda koji je upravo popravljao motornu kosilicu za travu. Nakon pozdrava, rekao sam mu: "Baš vam se divim. Nikad nisam uspio popraviti tako nešto." Bez imalo oklijevanja, susjed mi je uzvratio: "To je stoga što tome ne posvećujete dovoljno vremena." Nastavio sam šetnju, uznemiren spoznajom kako je njegov odgovor bio upravo guruovski jednostavan, spontan i na kraju krajeva, točan. "Ne misliš valjda da je u pravu?", upitao sam se. Međutim, duboko u sebi pohranio sam njegove riječi jer sam se već pri idućem pokušaju manjeg popravka prisjetio kako tome trebam posvetiti određeno vrijeme. Naime, na automobilu jedne moje pacijentice, zaglavila se kočnica za parkiranje. Znala je da mora nešto napraviti ispod kontrolne ploče kako bi se oslobodila, ali nije znala točno što. Legao sam na pod ispod prednjeg sjedala, a potom se pokušao što udobnije smjestiti. Zatim sam bez žurbe, nekoliko minuta, proučavao situaciju. Isprva mi se ukazalo samo zapetljano klupko žica i cjevčica, čija mi svrha nije značila ništa, međutim, postupno sam se usredotočio na mehanizam koji pokreće kočnicu. Potom sam shvatio kako je mala kvačica blokirala kočnicu. Polako sam je proučavao da bih na kraju shvatio kako je potrebno samo lagano pomaknuti prstom prema gore da bih oslobodio kočnicu. Tako sam riješio problem i postao majstor za mehaniku.

Zapravo, nemam vremena posvetiti se stjecanju znanja koje bi mi omogućilo rješavanje većine mehaničkih kvarova iz jednostavnog razloga što sam odabrao posvetiti svoje vrijeme nečemu što nema veze s mehanikom. Stoga i danas trčim kod najbližeg mehaničara. Međutim svjestan sam kako je to pitanje mog vlastitog izbora, a ne nekog prirodnog prokletstva ili genetskog nedostatka. Postalo mi je jasno kako ja i bilo tko, tko je psihički zdrav, može riješiti svaki problem, samo ako je voljan posvetiti mu određeno vrijeme.

Pitanje vremena je vrlo bitno, jer ga većina ljudi jednostavno ne odvaja dovoljno za rješavanje mnogih životnih, intelektualnih, društvenih ili duhovnih problema, jednako kao što ni ja nisam posvetio dovoljno vremena rješavanju mehaničkih problema. Prije mog prosvjetljenja na području mehanike, vjerojatno bih nespretno proturio glavu ispod kontrolne ploče, automatski trznuo nekoliko žica, nemajući pritom ideje što uopće radim te vidjevši kako nema rezultata digao ruke od svega i izjavio kako to nadilazi moje sposobnosti. Upravo je ovakav način na koji većina od nas pristupa svakodnevnim životnim dilemama. Prije spomenuta financijska analitičarka, bila je vrlo nježna, privržena žena, međutim prilično bespomoćna majka dvoje male djece. Bila je dovoljno oprezna i brižna da uoči kod svoje djece pojavu bilo koje vrste emocionalnog problema, međutim, uvijek je primjenjivala jedan od dva načina ophođenja sa njima u takvim situacijama: ili bi sprovodila promjene kojih bi se dosjetila u trenutku prisiljavajući ih da pojedu doručak, ili da ranije pođu u krevet bez obzira ima li takva reakcija veze s problemom, ili bi pak dolazila kod mene na iduću seansu, očajavajući:

"To jednostavno nadilazi moje sposobnosti. Što da radim?" Ovo je žena koja je bila vrlo bistra, analitička uma i kad nije odgađala obaveze na poslu bila je sposobna za rješavanje najsloženijih problema, međutim, suočena s nekim osobnim problemom, ponašala se kao potpuno neinteligentna osoba. Sporno je bilo vrijeme. Jednom, kad bi postala svjesna novonastalog problema, osjećala bi se toliko uznemireno da bi težila trenutnom rješenju, ne želeći tolerirati uznemirenost dovoljno dugo da bi ga analizirala. Rješenje problema predstavljalo joj je užitak, ali je bila nesposobna za odlaganje tog užitka niti na nekoliko minuta, što je rezultiralo uglavnom neadekvatnim rješenjima i kroničnim kaosom u obitelji. Srećom, vlastitom ustrajnošću, kroz terapiju je naučila kako se disciplinirati i odvojiti potrebno vrijeme za analiziranje obiteljskih problema kako bi pronašla promišljena i učinkovita rješenja.

Nije mi namjera ovdje govoriti o ezoteričnim poremećajima u rješavanju problema koji su vezani isključivo za osobe s očitim psihičkim poremećajima. Financijska analitičarka može biti bilo tko. Tko od nas može reći kako besprijekorno posvećuje potrebno vrijeme za proučavanje problema svoje djece ili nemira u krugu obitelj? Tko je od nas toliko discipliniran da uslijed obiteljskih problema nikad ne kaže: "Ovo je jače od mene?"

Zapravo, postoji općeprisutna i univerzalna greška u pristupu rješavanja problema, primitivnija i destruktivnija od nestrpljivih i neadekvatnih pokušaja da se pronađe trenutno rješenje. To je nada kako će problemi nestati sami od sebe. Jedan je neoženjeni tridesetogodišnji trgovački putnik, koji je dolazio na grupnu terapiju u malom gradu, počeo izlaziti sa tek razvedenom suprugom drugog člana te iste grupe, bankara. Trgovac je znao kako je bankar kronično razdražljiv čovjek koji još uvijek duboko zamjera svojoj supruzi što ga je napustila. Isto tako, bio je svjestan kako nije pošteno i ispravno što je tajio i grupi, i bankaru o ovoj vezi, kao i to da je neizbježan dan kada će bankar sve saznati. Jedino je rješenje bilo priznati sve unutar grupe te tako uz njihovu podršku lakše podnijeti bankarov bijes. Međutim, nije poduzeo ništa. Bankar je nakon tri mjeseca sve saznao te se prema očekivanju razbjesnio i napustio grupnu terapiju. Suočen s grupom i svojim destruktivnim ponašanjem, trgovac je rekao: "Pretpostavljam da sam se nadao kako ću šuteći o svemu izbjeći neugodnu situaciju, zapravo mislio sam da će, ako budem dovoljno čekao, problem nestati sam od sebe."

Međutim, problemi ne nestaju. Potrebno je raditi na njima jer u suprotnom oni ostaju kao vječna prepreka u razvitku i rastu duha.

Grupa je trgovcu jasno dala do znanja kako je njegov osnovni i najveći problem sklonost izbjegavanju rješavanja problema, ignoriranjem i nadom kako će nestati sam od sebe. Četiri mjeseca kasnije, u ranu jesen, trgovac je ispunio svoju davnu želju, napustio je posao i otvorio vlastitu radionicu za popravku namještaja te više nije morao toliko putovati. Grupa je smatrala kako je to prilično riskantan potez, kao i činjenica da pokreće posao pred zimu, ali ih je trgovac uvjerio kako će dovoljno zaraditi da održi radionicu. O tome se više nije raspravljalo da bi početkom veljače izjavio kako napušta grupu jer nema dovoljno novca za plaćanje terapije. Naime, bankrotirao je i bio prisiljen tražiti novi posao. U pet mjeseci uspio je popraviti ukupno samo osam komada namještaja. Na pitanje zašto nije ranije počeo tražiti posao, odgovorio je: "Znao sam još prije šest tjedana da nemam novca, ali mi je bilo nekako teško povjerovati da će do ovoga doći. Sve skupa mi nije izgledalo tako hitno, ali sad vidim da jest." Dakako, ignorirao je svoj problem. Počeo je polako shvaćati da se nikad neće pomaknuti s mrtve točke dok ne riješi problem ignoriranja teškoća ni uz svu psihoterapiju ovoga svijeta.

Tendencija ignoriranja problema jednostavna je manifestacija nespremnosti za odlaganjem užitka. Kao što sam već naglasio, suočavanje s problemom vrlo je bolno. Odlučno se suprotstaviti problemu u ranoj fazi, prije nego što smo prisiljeni suočiti se s posljedicama, znači odreći se nečeg ugodnog i manje bolnog za nešto što je bolno. Pristajemo patiti sada, nadajući se užitku u budućnosti, umjesto da uživamo u trenutnom zadovoljenju nadajući se kako će izostati patnja u budućnosti.

Čini se kako je trgovac koji je zanemario tako očite probleme, emocionalno nezreo ili psihički primitivan, ali uvjeravam vas da njegova primitivnost i nezrelost postoji u svakome od nas. Jedan veliki general, zapovjednik vojske, jednom mi je prilikom rekao: "Najveći problem u ovoj vojsci, a pretpostavljam i u bilo kojoj organizaciji, je što većina rukovoditelja sjedi i promatra probleme na poslu, ne poduzimajući ništa, kao da će oni sami nestati ako budu dovoljno dugo sjedili." General nije mislio na psihički zaostale ili nenormalne osobe, već na ostale generale i više časnike, zrele muškarce dokazanih sposobnosti i uvježbanih u disciplini.

Roditelji su rukovoditelji i usprkos činjenici da su obično nepripremljeni za tu ulogu, njihov je zadatak podjednako složen kao i rukovođenje tvrtkom ili korporacijom. Poput vojnih zapovjednika, većina će roditelja zapaziti probleme svoje djece ili konflikte u njihovim međusobnim odnosima, mjesecima ili godinama prije, nego li nešto poduzmu, ako poduzmu i tada. "Mislili smo kako će dijete to vjerojatno prerasti", obično kažu roditelji, kad se pojave kod dječjeg psihijatra sa problemom starim pet godina. Poštivajući složenost roditeljstva moram istaknuti kako su roditeljske odluke vrlo teške i djeca to doista često prerastu. Ipak, korisno je potruditi se pomoći im u tome i pažljivije sagledati problem. Međutim, isto tako djeca ne uspijevaju prerasti poteškoće uz toliko mnogo problema koji se gomilaju, što se duže ignoriraju sve ih je teže riješiti te oni postaju sve veći i bolniji.