Čudesna milost! Kako je sladak taj glas

Koji je spasio nesretnika poput mene!

Jednom sam bio izgubljen, ali sad sam pronađen,

Bio sam slijep, ali sad vidim.

 

Milost je ta koja je naučila moje srce strahu,

I milost je oslobodila moje strahovae;

Kako je dragocjena bila ta milost

Onog prvog trenutka kad sam povjerovao!

 

Kroz mnoge opasnosti, muke i zamke,

Ja sam već prošao;

Milost je ta koja me je sačuvala sve do sad,

I milost će me odvesti domu.

 

A kad tamo budemo deset tisuća godina,

Sjajući poput sunca,

Imat ćemo ništa manje dana za slavu Boga,

Kao i onda kad smo prvi put počeli.

 

Prva riječ povezana s milošću, u ovoj poznatoj ranoameričkoj evangelističkoj himni, jest "čudesna". Nešto je čudesno kad se ne dogodi na uobičajen način, kad nije predviđeno onim što poznajemo kao "zakon prirode". Ono što slijedi demonstrirat će milost kao uobičajen fenomen koji je do izvjesnog stupnja čak i predvidiv. Međutim, stvarnost milosti, ostat će neobjašnjiva u okviru koncepta konvencionalne znanosti i "zakona prirode", kojeg mi razumijemo. Ostat će čudno i čudesno.

Postoji stanovit broj aspekata prakticiranja psihijatrije koji me nikad ne prestaju iznova začuđivati, kao i mnoge druge psihijatre. Jedan od njih je i činjenica kako su naši pacijenti nevjerojatno psihički zdravi. Običaj je da drugi medicinski specijalisti optužuju nas psihijatre za prakticiranje neegzaktne i neznanstvene discipline. Činjenica je, međutim, da se o uzročnicima neuroza zna mnogo više nego o uzročnicima većine drugih ljudskih bolesti. Kroz psihoanalizu je moguće otkriti uzrok i razvoj neuroze kod pojedinog pacijenta s točnošću i preciznošću kakva se rijetko može pronaći u drugim granama medicine. Moguće je pronaći točno i precizno kako, kada, gdje i zašto pojedinac razvija specifične neurotične simptome ili određenu shemu ponašanja. Jednako tako moguće je saznati kako, kada, gdje i zašto se svaka zasebna neuroza može izliječiti. Ono što ne znamo, međutim, jest zašto se neuroza snažnije ne očituje - zašto blago neurotičan pacijent nije više neurotičan, zašto naš vrlo neurotičan pacijent nije potpuno psihotičan. Neizbježno nalazimo kako je pacijent prošao kroz traumu ili traume iz kojih je proizašla neuroza, ali traume imaju takav intenzitet koji bi u normalnom poretku stvari trebale proizvesti mnogo jaču neurozu nego što je pacijent ima.

Tridesetpetogodišnji , iznimno uspješan, poslovni čovjek došao je kod mene zbog blage neuroze. Bio je vanbračno dijete i u najranijem djetinjstvu odgajala ga je njegova gluhonijema majka, u siromašnom dijelu Chicaga. Kad je imao pet godina, država ga je odvojila od majke, smatrajući kako mu ona u takvom stanju ne može priuštiti primjeren odgoj. On je, bez objašnjenja i upozorenja, smješten u jedan, pa drugi pa treći dom, gdje su se prema njemu odnosili rutinski i bez imalo emocija. U dobi od petnaest godina, postao je djelomično paraliziran, što je bio rezultat urođenog aneurizma u mozgu. Sa šesnaest je napustio i posljednje roditelje koji su ga usvojili i započeo samostalan život. Kao što se moglo i očekivati, sa sedamnaest je završio u zatvoru zbog nekog sasvim besmislenog prijestupa. Tamo nije bio psihijatrijski liječen.

Nakon šest mjeseci je pušten iz zatvora, a vlasti su ga zaposlile kao fizičkog radnika u nekoj tvrtki. Nema tog psihijatra ili socijalnog radnika koji tada ne bi smatrao njegovu budućnost beznadežnom i mračnom. Međutim, u periodu od tri godine, postao je najmlađi šef odjela u povijesti tvrtke. U međuvremenu se i oženio i nakon pet godina napustio tvrtku, te započeo samostalan posao u kojem je bio iznimno uspješan, postavši vrlo bogat čovjek. Prije nego što je došao kod mene na terapiju, postao je otac i tu je ulogu obavljao vrlo brižno i pun ljubavi. Bio je intelektualac koji se sam obrazovao, voda zajednice i uspješan umjetnik. Kako, kada, zašto i gdje je sve to počelo? Promatrano iz uobičajenog koncepta okolnosti ne znam. Mogli smo zajednički pokušati otkriti, u uobičajenom okviru uzroka i posljedica, odrednice njegove blage neuroze. Međutim, niti u najmanjoj mjeri nismo mogli otkriti uzroke njegovog neočekivanog uspjeha.

Ovaj sam slučaj naveo upravo stoga što su njegove traume bilo toliko dramatične, a njegov uspjeh tako očit i neočekivan. U velikoj većini slučajeva traume iz djetinjstva su vrlo suptilne (iako, obično jednako razarajuće), ali je uzorak u osnovi isti. Rijetko kad, primjerice, susrećemo pacijente koji nisu psihički zdraviji od svojih roditelja. Vrlo dobro znamo zašto ljudi psihički obolijevaju, međutim, ono što ne razumijemo jest kako ljudi uspijevaju tako dobro preživjeti svoje životne traume. Mi točno znamo zašto ljudi izvršavaju samoubojstva. Na znamo zašto se drugi, pod sličnim okolnostima, na tako nešto ne odlučuju. Sve što možemo reći jest da postoji sila, čiji mehanizam ne razumijemo u potpunosti, koja kod većine ljudi rutinski djeluje kako bi ih zaštitila i obranila njihovo psihičko zdravlje, čak i u najtežim uvjetima.

Premda procesi koji dovode do psihičkih poremećaja često ne odgovaraju procesima onima fizičke prirode, u nekim slučajevima ipak jest tako. Mnogo više znamo o uzrocima psihičkih, nego fizičkih bolesti. Upitate li, primjerice, bilo kojeg liječnika koji je uzrok meningokoknog meningitisa, on će vam reći: "Pa, meningokoki, dakako." Ako bih ove zime ispitivao te bakterije u grlima ljudi koji žive u nekom malom mjestu, otkrio bih ih kod najmanje desetak ljudi. Pa ipak, nitko od njih nije bolovao od meningokoknog meningitisa, a malo je vjerojatno da će itko od njih i oboljeti. O čemu se ovdje radi? To je , naime, relativno rijetka bolest, ali uzročnik je sasvim običan. Liječnici koriste koncept otpornosti organizma da bi objasnili ovaj fenomen, zastupajući tezu kako ljudsko tijelo posjeduje obrambeni sustav koji odolijeva invaziji meningokoka, kao i mnogim drugim bakterijama koje uzrokuju razne bolesti. Nema sumnje u istinitost ove teze doista se mnogo zna o sustavu obrane i načinu na koji on funkcionira. Ali, postoji jedno veliko pitanje. Nekolicina ljudi koji će umrijeti ove zime od meningokoknog meningitisa, imat će, recimo, oslabljen obrambeni sustav. Ipak, većina ljudi koji će umrijeti od te bolesti, prethodno su bili zdravi sa sasvim zdravim obrambenim sustavom. Na izvjesnoj ćemo razini moći govoriti o meningokokima kao uzročniku smrti, međutim, ta je razina vrlo površno postavljena. Na dubljoj razini mi nećemo znati od čega su oni zapravo umrli. Najviše što ćemo moći reći jest da su te sile koje obično štite naše živote nekako zakazale.

Premda se koncept otpornosti najčešće primjenjuje na zarazne bolesti, kao što je meningitis, on se na ovaj ili onaj način može primijeniti na sve fizičke bolesti. Međutim, kod bolesti koje nisu zarazne , ne znamo kako funkcionira sustav otpornosti. Pojedinac može dobiti relativno blag napad ulcerativnog kolitisa, bolesti koja se smatra psihosomatskom, zatim se potpuno oporaviti i nikad više u životu ne doživjeti nešto slično. Drugom se napad može ponavljati te on postaje potpuno obogaljen kronični bolesnik. Trećem se, pak, sve može toliko zakomplicirati da on umre kod prvog napada. Bolest je ista, a ishodi su potpuno različiti. Zašto? Nemamo pojma zašto, možemo samo reći da ljudi određenog karaktera imaju različite vrste teškoća u otporu prema bolestima s kojima većina ljudi opće nema problema. Kako dolazi do ovoga? Ne znamo. Ovakva pitanja možemo postaviti o gotovo svim vrstama bolesti, uključujući i one najčešće, poput infarkta, moždanog udara, raka, čira i drugih. Sve je veći broj onih koji smatraju kako su gotovo svi poremećaji psihosomatske prirode - da je psiha na izvjestan način uzročnik raznih grešaka koje se pojavljuju u obrambenom sustavu. Međutim, nije za čuditi se što se takve pogreške događaju u obrambenom sustavu, već je čudesno to što taj sustav tako dobro funkcionira.

Po nekom uobičajenom poretku stvari, trebali bismo biti živi pojedeni od bakterija, tumora, naše krvne žile začepljene ugrušcima i masnoćama, nagrizeni kiselinama. Nije čudno što obolijevamo i umiremo čudno je to što uopće ne obolijevamo tako često i ne umiremo tako brzo. Prema tome i za fizičke i za psihičke bolesti možemo reći isto: Postoji sila čiji mehanizam ne razumijemo, koji djeluje kod većine ljudi, sa svrhom da zaštiti i potiče njihovo fizičko zdravlje , čak i pod najtežim uvjetima.

Problem nesreća dovodi do još jednog zanimljivog pitanja. Mnogi liječnici i većina psihijatara susreli se s fenomenom čovjeka sklonog nesrećama. Među mnogim slučajevima tijekom moje karijere, najdramatičniji je bio onaj četrnaestogodišnjeg dječaka, kojeg su mi preporučili iz Centra za delikventne maloljetnike. Majka mu je umrla u studenom, kad je imao osam godina. U studenom iduće godine pao je s Ijestava i slomio gornji dio ruke. U desetoj godini, u studenom, doživio je nezgodu s biciklom u kojoj je zadobio frakture lubanje i ozbiljan potres mozga. U studenom je iduće godine pao kroz tavanski prozor i slomio kuk. Potom je u dvanaestoj godini života, u studenom, pao sa svog skateboarda i polomio zglob. U trinaestoj godini, pogađate već, u studenom, udario ga je automobil pri čemu je zadobio tešku ozljedu, frakturu karlice. Bez sumnje, ovaj je dječak bio sklon nesrećama. Ali, kako je dolazilo do tih nesreća? Zasigurno ih on sam nije izazivao. Nije bio svjestan tuge zbog majčine smrti i rekao mi je kako je "potpuno zaboravio na nju". Da bi smo shvatili kako je došlo do ovih nesreća, moramo primijeniti koncept otpornosti na fenomen nesreća na isti način kao i na fenomen bolesti i razmišljati o ljudima koji su skloni nesrećama, isto kao i o onima koji to nisu. Nije stvar samo u tome kako su izvjesni ljudi u izvjesnom dobu života skloni nesrećama, već i to kako je većina nas u uobičajenom poretku stvari, zapravo, otporna na nesreće.

Jednog zimskog dana, kad sam imao devet godina, vraćajući se iz škole, pokliznuo sam se i pao. U tom trenutku, velikom brzinom naišao je automobil i uspio se zaustaviti tek toliko da mi se glava našla ispred farova, dok su mi noge i tijelo bili ispod automobila. Izvukao sam se ispod auta i sav uspaničen otrčao kući, neozlijeđen. Ova nezgoda, sama po sebi, ne izgleda suviše značajna, može se reći kako sam jednostavno imao sreće. Ali, zbrojit ću to sa mnogim sličnim situacijama u kojima sam se našao: kad bi zamalo izbjegao da automobil udari u mene dok sam šetao, vozio bicikl ili svoj automobil, ili situacije kad bih u vožnji gotovo naletio na pješake ili jedva izbjegao biciklista u mraku. Koliko sam samo puta legao na kočnice zausta-vivši se na nekoliko centimetara od drugog automobila. Koliko sam puta samo za dlaku promašio drvo dok sam se skijao ili kad sam gotovo pao sa prozora ili kad mi je na golfu loptica prozujala kroz kosu... Što je to bilo? Je li moja egzistencija začarana? Osvrnu li se čitatelji s ovog gledišta na svoje živote, vjerujem kako će većina pronaći slična iskustva koja se ponavljaju, slične jedva izbjegnute nesreće. Uvijek je veći broj nesreća koje su se mogle dogoditi od onih koje su se doista i zbile. Nadalje, mislim da ćete se složiti sa mnom da kod vlastite otpornosti na nesreće, svjesno odlučivanje nije imalo nikakvog udjela. Možda je većini nas život začaran? Je li istinit onaj stih u pjesmi: "Milost me je sačuvala sve do sad?"

Netko može pomisliti kako u ovome nema ničeg uzbudljivog, da je sve ovo o čemu smo govorili jednostavna manifestacija instinkta za preživljavanje. Ali, ako tome damo ime, objašnjavamo li ga tim imenom? Stoji li činjenica da imamo instinkt za preživljavanje, samo zato jer smo ga nazvali instinktom? Doista je neznatno naše poznavanje porijekla i mehanizma instinkta. Zapravo, pitanje nesreća sugerira kako je naša sklonost ka preživljavanju možda nešto sasvim drugo i mnogo čudesnije od instinkta, koji je sam po sebi dovoljno čudesan fenomen. Premda vrlo malo znamo o instinktima mi ipak smatramo da oni funkcioniraju unutar granica pojedinca koji ih posjeduje. Možemo zamisliti kako je otpornost na fizičke i psihičke bolesti lokalizirana u nesvjesnom umu ili tjelesnim procesima pojedinca. Međutim, nesreće su interakcija medu pojedincima ili između pojedinaca i neživih stvari. Jesam li ostao živ, onda s devet godina, zbog svog instinkta za preživljavanje ili zato što me je vozač instinktivno odbio pregaziti? Možda posjedujemo ne samo instinkt za očuvanje naših života, već i očuvanje života drugih.

Premda to nisam osobno doživio, prijatelji su mi pričali kako su bili svjedoci automobilskim nesrećama, u kojima su "žrtve" ispuzale potpuno netaknute iz vozila koja se poslije udara više nisu mogla prepoznati. Njihova je reakcija bila, dakako, potpuno zaprepaštenje: "Ne mogu vjerovati kako netko uopće može preživjeti ovakav udes, a još manje da nema nikakve ozlijede." Takvi su bili komentari. Kako ovo objasniti? Čista slučajnost? Ovi moji prijatelji, koji nisu religiozni ljudi, bili su zaprepašteni upravo stoga što im se to nije doimalo kao slučajnost.

"Nitko to ne bi preživio," rekli su. lako nisu religiozni, bez nekog dubljeg razmišljanja, pokušavajući ovo shvatiti, moji su prijatelji ovako komentirali: Ta, pretpostavljam da Bog čuva pijance," ili "Čini se kako mu još nije bilo vrijeme." Čitatelj može odabrati hoće li pripisati misterij ovakvog događaja čistoj slučajnosti ili neobjašnjivom obratu sudbine, i ne mora tražiti daljnja objašnjenja. Želimo li, međutim, takve slučajeve dalje ispitivati, koncept instinkta neće biti zadovoljavajuće objašnjenje. Posjeduje li mašinerija motornog vozila instinkt da se razbije na takav način kojim će sačuvati ljudsko tijelo koje se nalazi unutra? Posjeduje li ljusko tijelo instinkt da , u trenutku udara, prilagodi svoje konture konturama slomljene mašinerije? Ovakva su pitanja apsurdna. Ja ću i dalje tražiti objašnjenja i ispitivati mogućnosti ovakvih nesreća, ali mi je sasvim jasno kako mi pri tome tradicionalni koncept instinkta neće biti od nikakve pomoći. Možda bi mi mogao pomoći koncept sinkronizacije. Prije nego što se osvrnemo na taj koncept, bilo bi dobro da proučimo neke aspekte funkcioniranja dijelova ljudskog uma, koje zovemo "podsvijest".