Član Yasmin

Upisao:

Yasmin

OBJAVLJENO:

PROČITANO

178

PUTA

OD 14.01.2018.

Popravljati ili ne pitanje je sad

Popravljati ili ne pitanje je sad
Isticanje greške ne popravlja grešku. Greške ne postoje, postoje samo različite percepcije. Nijedan majstor nije učio učenike da popravljaju tuđe ponašanje. Učili su nas da se molimo jedni za druge, a molitva nije kontakt - sport. "Kurs čuda" kaže da sve korekcije radi Sveti Duh. Kaže i da kada uočimo grešku, u stvari treba da popravimo našu percepciju, a ne situaciju koju posmatramo. Znači: kada verujemo da nako čini grešku, treba da mu šaljemo svetlost. Uz nadu da smo naučili da ih više nikada ne popravljamo, niti da ih sažaljevamo.

Popravljati ili ne, pitanje je sad

Mnoge od nas buni ta uloga vodiča na Zemlji. Ponekad nas ukoči osećaj odgovornosti da moramo da spasimo baš svakoga na planeti, da budemo stalno sa njima, popravljamo ih, slušamo njihove drame. Ako zaista volimo porodicu i prijatelje, nećemo pokušavati da ih popravljamo, čak i kada je to "za njihovo dobro". Ta potreba da popravljamo bliske osobe je jedan od najbolnijih ego tripova. Verovanje da možemo bilo koga da popravimo je naša greška u proceni. Da je zaista moguće da jedan entitet popravi drugi, znači da bi Bog ili neki njegov predstavnik, već odavno popravio vas ili mene. To se tako ne radi.

Naša želja da kontrolišemo ponašanje drugih potiče od toga što njihovo ponašanje smeta nama samima, u suštini nas ne zanima da li oni sebi nanose štetu. Osećamo tu potrebu da kontrolišemo ponašanje drugih zato što ne shvatamo svrhu Zemljine škole. Ne razumemo da menjanje svesti drugih ljudi nije naš posao. To je posao univerzuma. Ne verujemo da je Bog toliko moćan i ispunjen ljubavlju da je sve, pa i naša porodica, potpuno u redu takva kakva je. Pokušaji da se modifikuje ponašanje neke osobe ili grupe ljudi nikada nisu mogli da uspeju na Zemlji iz vrlo jednostavnog razloga- kosmički zakon nalaže da svest kreira realnost u trodimenzionalnom vremenu i prostoru. Neko ne može da kreira mir u porodici ako nije umirio sopstvenu svest. Sam napor da umirimo porodicu, a ne sebe, uznemirava našu svest.

Isticanje greške ne popravlja grešku. Greške ne postoje, postoje samo različite percepcije. Nijedan majstor nije učio učenike da popravljaju tuđe ponašanje. Učili su nas da se molimo jedni za druge, a molitva nije kontakt - sport. "Kurs čuda" kaže da sve korekcije radi Sveti Duh. Kaže i da kada uočimo grešku, u stvari treba da popravimo našu percepciju, a ne situaciju koju posmatramo. Znači: kada verujemo da nako čini grešku, treba da mu šaljemo svetlost. Uz nadu da smo naučili da ih više nikada ne popravljamo, niti da ih sažaljevamo.

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 16.03.2019. 08:18h

    Član emilio-iiMerlin0

    Ili smo svi vražji......

    ......ili je to Kraljevstvo u nama!?

    A može biti i da smo nešto pojeli,neki opasan koktel kao paštašutu prelivenu kineskim umakom i zalivenu coca colom i boga pitaj koje su naknadne i kemijske reakcije?

    Baš nalik i "duhovnoj sferi" - *Svaka misao je oblik energije i određene misli može preuzeti ljudima na isti način na koji virus može razmnožiti i preuzeti tijelo. Na primjer, osoba koja čita članak na internetu o teoriji zavjere, a onda malo misao dospije u svom umu o tome. Odjednom je potrebno držati na umu i stvara drugih srodnih misli o zavjerama dok taj pojedinac je potpuno opsjednut skupine međusobno povezanih misli. Kao rezultat toga, on ili ona počinje gledati na stvarnost kroz zavjesu od tih zabluda. Ovo je način kako virusna infekcija događa na mentalnoj razini*?

    Ako bi sve funkcioniralo po principu "odašiljanja i privlačenja" onda bismo mi uvijek odašiljali naše misli a privlačili njihovu energiju?

    I sada ako se i nezna tko odašilja ili nas i truje onda bismo ga po plodovima mogli ukebati jer i poznato je da se zločinac uvijek vrača na mjesto zločina ili po plijen?

    Ali je moguče i da pošto ego je institucionalizovan onda i institucija vrši redistribuciju energije pa se svako napaja preko svoga štekera u "pogači"?

    Šta ako ni novac nije energija nego samo "provodnik/supravodič" jer on može funkcionirati i kao virtualan kada se mi i po njemu posložimo kao "elektroni"?

    Logično je i po onom "problem nije riješiv tamo gdje je nastao" da ne da ga ne treba popravljati nego da je i nepopravljiv onaj koji nas je iskvario tojest nas onemogučava u viđenju energije ili nam i neda da "zbrišemo sa stola" toest nas drži u s-tisku ega..... u nepomičnoj pukotini pa i propagandnom mašinerijom a psihologija i fizikalije su u latenciji?

    Par "šrafcigera":

    https://100posto.hr/zivot/to-je-poput-vremenskog-stroja-s-kojim-se-mogu-vratiti-u-odredeni-dan-u-svom-zivotu-i-imati-osjecaj-kao-da-sam-tamo-uzivam-u-tome-daru

    (ili i šta kad bi se mogao sječati svojih "snova"?!)

    *Razvodnik
    Bio sam u don Juanovoj kući u Sonori, čvrsto sam spavao kad me je don Juan probudio. Gotovo sam cijelu prethodnu noć probdio razmišljajući o idejama koje mi je objašnjavao. »Dosta si se odmarao«, reče odlučno, gotovo ljutito, dok me je tresao držeći me za ramena. »Nemoj se predavati umoru. Tvoj umor nije samo umor. To je želja da te se ostavi na miru. Nešto se u tebi opire bilo kakvu uznemiravanju. No, najvažnije je da napregneš taj dio u sebi, sve dok se ne slomije. Idemo pješačiti.« Don Juan je bio u pravu. Jedan dio mene nikako nije podnosio da ga se uznemiruje. Želio sam spavati danima i ne misliti na don Juanove ideje o vračanju. Potpuno protiv svoje volje, ustao sam i slijedio ga. Don Juan je pripremio doručak koji sam pohlepno pojeo kao da nisam danima jeo, potom smo izašli iz kuće i krenuli prema istoku, u smjeru planina. Bio sam toliko bunovan da nisam ni primijetio da je rano jutro, sve dok nisam ugledao sunce koje se nadvilo točno nad istočnim planinskim lancem. Htio sam reći don Juanu da sam cijelu noć spavao ne pomaknuvši se, ali me je on ušutkao. Reče da idemo u planine na izviđanje, tražiti neke osobite biljke. »Što ćeš učiniti s biljkama koje skupiš?« pitao sam ga čim smo krenuli. »One nisu za mene«, reče sa smiješkom. »Biljke su za mojeg prijatelja, botaničara i ljekarnika. On ih koristi za spravljanje napitaka.« »Je li on Yaqui, don Juane? Živi li ovdje u Sonori?« upitah. »Ne, nije Yaqui i ne živi u Sonori. Upoznat ćeš ga jednog dana.« »Je li vrač, don Juane?« »Da, jest«, odgovorio je suho. Upitao sam ga tada mogu li neke biljke odnijeti u Botanički vrt Kalifornijskog sveučilišta da ih identificiraju.
    »Svakako, svakako!« reče. Otkrio sam da kad god kaže »svakako«, ne misli ozbiljno. Bilo je očito da mi uopče nije namjeravao dati bilo kakve primjerke za identifikaciju. Veoma sam se zainteresirao za njegova prijatelja vrača i htio sam da mi kaže više o njemu, možda da ga opiše, ispriča mi gdje živi i kako ga je upoznao. »Eeee, eeee!« reče don Juan kao da sam ja neki konj. »Stani malo, stani malo! Tko si ti? Profesor Lorca? Želiš li proučavati njegov spoznajni sustav?« Zašli smo duboko pod suhe obronke planine. Don Juan je hodao satima ravnomjernim korakom. Mislio sam da je zadatak za taj dan bio samo hodanje. Konačno se zaustavio i sjeo na sjeno vitu stranu planinskog obronka. »Vrijeme je da se upustiš u jedan od najvećih pothvata za vrača«, reče don Juan. »O kakvu to pothvatu govoriš, don Juane?« pitao sam. »Zove se rekapitulacija«, reče. »Stari su vračevi to nazivali prepričavanjem događaja iz života, i za njih je to bila jednostavna tehnika, sredstvo da se prisjete što su radili sa svojim učenicima i što su im govorili. Za njihove je učenike ta tehnika imala istu vrijednost: ona im je omogućavala da se sjete što su njihovi učitelji radili s njima i što su im govorili. Trebalo se dogoditi nekoliko drastičnih prevrata u društvu, kao što su osvajanja i uništenja naroda, prije no što su stari vračevi shvatili da ta tehnika ima dalekosežne posljedice.« »Misliš li na španjolska osvajanja?« upitao sam. »Ne«, reče. »To je bio samo šlag na torti. Bilo je drugih prevrata prije toga, mnogo pogubnijih. Kad su ovdje stigli Španjolci, starih vračeva više nije bilo. Njihovi učenici koji su preživjeli bili su tada već vrlo lukavi. Znali su kako se trebaju pobrinuti za sebe. To je taj novi naraštaj vračeva koji je tehniku starih vračeva preimenovao u rekapitulaciju.« »Vrijeme je snažan poticaj«, nastavi. »Za vračeve općenito, vrijeme je vrlo bitno. Za mene je osobit izazov to što u vrlo ograničenomu, zbijenomu vremenskom razdoblju moram natrpati u tebe sve što treba znati o vračanju u apstraktnom smilu, a da bih to mogao učiniti, moram u tebi osloboditi prostor koji je za to nužan.« »Kakav prostor? O čemu ti govoriš, don Juane?« »Vračevi kreću od pretpostavke - da bi nešto mogao unijeti, mora postojati prostor za to«, reče. »Ako si do ruba ispunjen svakodnevnim problemima, onda nema prostora za nešto novo. Prostor se
    mora stvoriti. Razumiješ li što ti hoću reći? Vračevi starog doba su vjerovali da rekapitulacija nečijeg života stvara taj prostor. Ona to doista i čini, a i mnogo više od toga.« »Način na koji vračevi rade rekapitulaciju vrlo je formalan«, nastavi on. »Sastoji se od popisivanja svih ljudi koje je vrač ikada upoznao, s time da popis obuhvaća sadašnji trenutak i seže sve do samog početka vračeva života. Kada je popis gotov, vrač kreće od prve osobe na popisu i pokušava se prisjetiti svega što o njoj zna, doslovce svake pojedinosti. Bolje je krenuti od sadašnjosti prema prošlosti jer su sjećanja iz sadašnjosti svježa, te se na taj način izoštrava sposobnost sjećanja. Proces sjećanja popraćen je određenim načinom disanja. Praktičari udišu zrak polako i kontrolirano, jedva primjetnim pokretom okreću glavu zdesna nalijevo, i na isti način izdišu.« Rekao je da bi udisanje i izdisanje trebalo teći u prirodnom ritmu; ako se diše prebrzo, udasi i izdasi mogu prijeći u nešto što je nazvao zamarajućim disanjem - disanjem koje se poslije mora usporiti da bi se opustili mišići. »I što da ja radim sa svime time, don Juane?« pitao sam. »Počni još danas sastavljati svoj popis«, reče. »Podijeli ga po godinama, zanimanjima, organiziraj ga na koji god hoćeš način, ali neka bude složen prema vremenskom slijedu, tako da počne s osobom koju si posljednju upoznao, a završi s mamom i tatom. Potom se sjeti svega o njima. Nije to nikakva velika mudrost. Dok budeš vježbao, shvatit ćeš što radiš.«
    Pri sljedećem posjetu don Juanu rekao sam mu da sam vrlo pomno razmišljao o događajima iz svojeg života, ali da mi je vrlo teško strogo se pridržavati zadana oblika i popisivati osobe, jednu po jednu. Pri rekapitulaciji događaja uglavnom su mi misli vrludale u svim smjerovima. Dopuštao sam događajima da me nose i određuju put kojim će se kretati moje sjećanje. Svojom bih voljom otprilike odredio neko vremensko razdoblje. Primjerice, krenuo bih od ljudi koji su povezani s mojim studijem antropologije, ali bih sjećanju dopustio da me nosi bilo kamo u granicama toga vremenskog razdoblja, od posljednjih događaja do dana kad sam krenuo na Kalifornijsko sveučilište. Rekoh don Juanu da sam se sjetio nečega vrlo neobičnoga, nečega što sam bio potpuno zaboravio. Naime, nisam imao pojma da Kalifornijsko sveučilište postoji dok jedne večeri nije u Los Angeles doputovala buduća »cimerica« moje djevojke. Otišli smo po nju u
    zračnu luku. Ona se spremala studirati muzikologiju na Kalifornijskom sveučilištu. Njezin je zrakoplov stigao rano uvečer, pa me je zamolila da je odvezem do sveučilišnoga kampusa da pogleda kako izgleda mjesto na kojem če provesti sljedeće četiri godine svojeg života. Znao sam gdje se kampus nalazi jer sam onuda prošao bezbroj puta vozeći Sunset Bulevarom prema plaži. Ali nikada nisam ušao u kampus. Semestar je bio završio i naišli smo na samo nekoliko ljudi koji su nas uputili prema odsjeku za glazbu. Kampus je bio pust, no meni se osobno činilo da se preda mnom prostire najdivniji prizor na svijetu. Bio je to užitak za moje oči. Činilo se kao da zgrade žive nekom vlastitom energijom. Ono što je trebao biti kratak obilazak glazbenog odsjeka pretvorilo se u podrobno razgledanje čitava kampusa. Zaljubio sam se u Kalifornijsko sveučilište. Moj zanos kvarila je samo nestrpljivost moje djevojke, koju je živcirala moja upornost da pregledamo taj cijeli, golemi kampus, spomenuo sam don Juanu. »Do vraga, što tu imaš gledati?« derala se na mene pobunivši se. »Kao da nikad u životu nisi vidio kampus! Kad vidiš jedan, vidio si sve. Mislim da samo pokušavaš svojom umjetničkom dušom zadiviti moju prijateljicu!« Nije bilo tako. Strasno sam im pokušavao objasniti da me se najiskrenije dojmila ljepota svega oko mene. Osjećao sam da te zgrade odišu silnom nadom, obećanjima, a opet, nisam mogao izraziti svoje subjektivno stanje. »Gotovo sam cijeli život provela u školi«, protisnula je moja djevojka kroza zube, »i zlo mi je od toga, gadi mi se! Sve je to sranje! Sve je to mlaćenje prazne slame, a nitko te ne priprema za pravi život, za preuzimanje odgovornosti.« Kad sam spomenuo da bih želio tu studirati, još se više razbjesnjela. »Nađi posao!« zaderala se. »Suoči se sa životom od osam do pet, i prestani srati! To je život: posao od osam do pet, četrdeset sati tjedno! Vidjet ćeš koliko ćeš naučiti! Pogledaj mene - ja sam odlično školovana, a nisam sposobna ni za jedan posao.« Znao sam samo da nikad nisam vidio tako prekrasno mjesto. Tada sam odlučio da ću studirati na Kalifornijskom sveučilištu, bez obzira na sve, kakve me god muke čekale. Moja je želja dolazila iz dubine mojeg bića, pa ipak to nije bila potreba za trenutnim zadovoljenjem. Ispunjavalo me je nešto poput strahopoštovanja.
    Ispričao sam don Juanu kako me je nervozna reakcija moje djevojke tako neugodno iznenadila da sam je odjednom vidio u sasvim novom svjetlu, i, koliko se sjećam, bilo je to prvi put u mojem životu da su nečije primjedbe ostavile na mene tako snažan dojam. Pokazala mi se jedna strana njezina karaktera koju nikad prije nisam opazio i koja me je strašno preplašila. »Mislim da sam je grozno osuđivao«, rekoh don Juanu. »Nakon našeg posjeta sveučilištu, razišli smo se. Kao da se Kalifornijsko sveučilište ispriječilo između nas. Znam da je glupo razmišljati na takav način.« »Nije glupo«, reče don Juan. »Bilo je to sasvim opravdano. Dok si hodao kampusom, siguran sam da si imao snažan doživljaj namjere. Namjeravao si biti tamo i sve što se tome usprotivilo morao si odbaciti.« »Ali nemoj pretjerati«, nastavi. »Dodir ratnika-putnika vrlo je lagan, iako je to rezultat vježbe. Ruka ratnika-putnika u početku je teška, čvrsta, željezna, ali ona postaje poput ruke duha koja je načinjena od koprenaste paučine. Ratnik-putnik ne ostavlja nikakve znakove, nikakve tragove. To je pravi izazov za ratnika-putnika.« Don Juanova su objašnjenja izazvala u meni duboko neraspoloženje i utonuo sam u stanje gorkog samooptuživanja jer sam shvatio kroz to malo prepričavanja svojih doživljaja da imam iznimno tešku ruku, da sam opsjednut, sklon vladanju. Ispričao sam to don Juanu. »Snaga rekapitulacije i jest u tome«, reče don Juan, »da skuplja sve smeće iz našeg života i izbacuje ga na površinu.« Tada je don Juan u glavnim crtama opisao složene aspekte svijesti i opažanja, na kojima se temelji rekapitulacija. Rekao je da će mi izložiti niz ideja koje nikako ne smijem shvatiti kao teoriju vračeva, jer su te ideje, koje su uobličili šamani starog Meksika, proizišle iz njihova iskustva, iz toga što su izravno vidjeli energiju kako struji svemirom. Upozorio me je da će mi prikazati jedinice tog uređenja, ali da ih pritom neće pokušati klasificirati ili rangirati po nikakvim unaprijed određenim mjerilima. »Mene ne zanimaju klasifikacije«, nastavi. »Ti si cijelog života nešto klasificirao. Odsad ćeš morati izbjegavati klasificiranje. Kad sam te neki dan pitao znaš li nešto o oblacima, nabrojao si mi imena svih oblaka i postotak vlage koji bi svaki od njih trebao sadržavati. Bio si pravi meteorolog. Ali kad sam te pitao znaš li što bi ti osobno mogao učiniti s oblacima, nisi imao pojma o čemu govorim.«
    »Klasifikacije su svijet za sebe«, nastavi. »Kad počneš nešto klasificirati, klasifikacija te preuzme i počinje vladati tobom. Ali budući da klasifikacije nikad ne polaze od događaja koji stvaraju energiju, one uvijek ostaju suhe klade. One nisu drveće; one su samo klade.« Objasnio mi je da su vračevi starog Meksika vidjeli da se svemir sastoji od energetskih polja u obliku svijetlećih vlakana koja se slobodno kreću svemirom. Gdje god su pogledali, vidjeli su bezbroj milijardi vlakana. Također su vidjeli da se ta energetska polja organiziraju u struje svijetlećih vlakana, struje koje su stalne, vječne sile svemira, a taj su tok ili struju vlakana povezanu s rekapitulacijom stari vračevi nazvali tamnim morem svijesti ili Orlom. Rekao je da su ti vračevi također otkrili da je svako stvorenje u svemiru povezano s tamnim morem svijesti u središnjoj svijetlećoj točki koja je vidljiva kada se stvorenja opažaju kao energija. Objasnio je da se u toj svijetlećoj točki, koju su stari vračevi nazvali spojnom točkom, skuplja opažanje zahvaljujući tajanstvenom aspektu tamnog mora svijesti. Don Juan je tvrdio da milijarde energetskih polja iz cijelog svemira, u obliku svijetlećih vlakana uviru u spojnu točku ljudskih bića i prolaze kroz nju. Ta se energetska polja pretvaraju u osjetilne podatke, a osjetilni se podaci potom tumače i opažaju kao svijet koji poznajemo. Don Juan je nastavio objašnjavati da je ono što svijetleća vlakna pretvara u osjetilne podatke tamno more svijesti. Vračevi vide tu preobrazbu i nazivaju je sjajem svijesti, svjetlom koje se širi kao sjajni krug oko spojne točke. Tada me je upozorio da će mi reći nešto što je prema mišljenju vračeva od presudne važnosti za razumijevanje dosega rekapitulacije. Naglasivši važnost svojih riječi, objasnio mi je da ono što mi nazivamo osjetilima u organizmu nisu ništa drugo doli stupnjevi svijesti. Iz toga je izveo da ako prihvatimo da su osjetila tamno more svijesti, tada moramo priznati da je i tumačenje koje nastaje na temelju osjetilnih podataka što ih primaju osjetila, također tamno more svijesti. Potom mi stade naširoko i nadugačko objašnjavati da je način na koji se suočavamo sa svijetom oko nas rezultat općeljudskog sustava tumačenja kojime je opremljen svaki čovjek. Također reče da svaki živi organizam mora imati sustav tumačenja koji mu omogućuje da djeluje u svojoj okolini. »Vračevi koji su došli nakon apokaliptičkih prevrata o kojima sam ti govorio«, nastavi, »vidjeli su da u trenutku smrti tamno more svijesti usiše, da tako kažem, kroz spojnu točku, svijest živih bića. Oni su također vidjeli da se tamno more svijesti na trenutak koleba
    kad se suoči s vračevima koji su sagledali i prepričali cijeli svoj život. Neki su to učinili tako temeljito, a da toga i nisu bili svjesni, da je tamno more svijesti preuzelo njihovu svijest u obliku životnog iskustva, ali nije dotaknulo njihovu životnu snagu. Vračevi su otkrili ogromnu istinu o silama svemira: tamno more svijesti želi samo naše životno iskustvo, a ne našu životnu snagu.« Pretpostavke don Juanova objašnjenja bile su mi nerazumljive. Ili, možda bi bilo točnije reći da sam na neki neodređeni način, duboko u sebi shvaćao da su pretpostavke njegova objašnjenja vrlo funkcionalne. »Vračevi vjeruju«, nastavi don Juan, »da dok rekapituliramo svoj život, sve krhotine, kao što ti rekoh, isplivaju na površinu. Shvaćamo koje su naše nedosljednosti, u čemu se ponavljamo, ali se nešto u nama jako protivi rekapitulaciji. Vračevi kažu da je put slobodan tek nakon divovskih preokreta, kada se na platnu našeg sjećanja pojavi događaj koji nas iz temelja uzdrma svojom zastrašujućom jasnoćom svake pojedinosti. Taj nas događaj prenese u stvarni trenutak u kojem smo to živjeli. Vračevi takav događaj nazivaju razvodnikom jer nakon njega svaki događaj koji dotaknemo ponovno proživljavamo umjesto da ga se samo sjećamo.« »Hodanje uvijek potiče sjećanja«, nastavi don Juan. »Vračevi drevnog Meksika vjerovahu da sve što doživimo pohranjujemo kao osjet u stražnji dio nogu. Oni su smatrali da je stražnji dio noge spremište čovjekove osobne povijesti. A sada pođimo prošetati po planinama.« Hodali smo dok se nije gotovo smračilo. »Mislim da si dosta hodao«, reče don Juan kad smo se vratili u kuću, »i da si sada spreman za zahvat pomoću kojega vračevi nalaze razvodnika - događaj iz tvojeg života koji će se s takvom jasnoćom ocrtati u tvojem sjećanju da će ti osvijetliti, poput reflektora, sve druge događaje u tvojim rekapitulacijama, istom ili sličnom jasnoćom. Složi ono što vračevi nazivaju komadićima slagalice za rekapitulaciju. Nešto će te navesti na to da se sjetiš događaja koji će ti poslužiti kao razvodnik.« Ostavio me je samoga uputivši mi posljednje upozorenje. »Učini to što bolje možeš,« reče, »daj sve od sebe.« Ukipio sam se na trenutak, možda zbog tišine koja je vladala oko mene. Potom osjetih podrhtavanje, neku vrstu trzaja i stezanja u prsima. Teško sam disao, no prsa su mi se odjednom pročistila, duboko sam udahnuo i navrla su mi sjećanja na davno zaboravljen
    događaj iz djetinjstva, koji mi se naglo pokazao pošto je godinama bio zatočen u meni.*

    **According to tradition, the worst disgrace for a human being is the separation of the tonal and the nahual. At present they are always separate in our sphere — our egg or aura. When we’re awake, the tonal’s energy moves around our head and the nahual’s energy moves around our navel, spinning the opposite way from each other and never coming together. When we’re asleep, the tonal forces the nahual out through the liver and then the nahual moves upwards to the head. From here it expands into the world of dreams, widening our perception to include the land of the dead, the Mictlan, while we’re asleep. In the morning, before we wake up, the nahual forces the tonal out through the liver, the tonal moves upwards to the head and once again we come back to the person we believe we are, the identity we’ve created for ourselves in the tonal.If, like most people, we’ve dreamed without remembering our dreams, and if we don’t change this with the appropriate training, our dreams will become our future over and over again until we die. According to tradition, this process is known as ‘the moon’s invisible prison’. This refers to the nahual and to our own dreams rather than to the real moon. Our ancestors believed that the mission of every person on Earth was to tear down the moon’s prison and take charge of their own dreams — and their own life.**

    ***Now I simply believe what the tradition states so poetically: ‘Give life to a dream: wake it up.***

SADRŽAJ UPISAO

Član YasminMerlin3 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana yasmin dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

KORIZMA

VEGETARIJANCI

BRZI CHAT

  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    18.03.2019. 10:39h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lijep i radostan dan vam želim. Lp

    13.03.2019. 07:48h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥*♪pusa

    10.03.2019. 00:05h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Danas je Dan žena. Svim ženama koje svrate na magicus želim obilje ljubavi za ovaj dan. Lp

    08.03.2019. 08:02h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi., sretan i uspješan dan vam želim. Lp

    04.03.2019. 08:01h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    02.03.2019. 09:12h
  • Član mkrmarmkrmar

    Kavica

    01.03.2019. 16:05h
Cijeli Chat

PROLJEĆE

USKRS

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Važnost grupe za podršku Biblija je metafora