1

OPSTOJANJE

"U tehnološkom smislu, čovjek je nevjerojatno napredovao, no. ipak ostaje onakvim kakav je htio tisućama  godina;   ratoboran, pohlepan,   zavidan, opterećen  teškom patnjom."

Želio bih govoriti o  cjelokupnom  problemu  opstojanja. Vi,  kao  i   govornik,  vjerojatno  znate sto se uistinu  događa u svijetu - posvemašnji kaos, nered,, nasilje, krajnji oblici surovosti, bune koje završavaju ratom. Nasi životi su izuzetno složeni, zbrkani i protuslovni, ne samo u nama  -  takoreći pod kožom već i izvan  nas.  Zbiva  se  posvemašnje  raza­ranje. Sve vrijednosti se mijenjaju iz dana u dan, nema više nikakvog poštovanja ni autoriteta i više nitko ničemu ne vjeruje; ni Crkvi, ni poretku, ni bilo kojoj filozofiji. Čovjek je dakle apsolutno prepušten samome sebi kako bi otkrio sto mu je činiti u ovom kaotičnom svijetu. Sto je ispravno djelovanje? - ako postoji nešto takvo kao ispravno djelovanje.

Siguran sam da svi mi pitamo sto je ispravno postupanje. To je vrlo ozbiljno pitanje, i ja se nadam da ste, vi koji ste ovdje prisutni' doista ozbiljni, jer ovo nije okupljanje  radi filozofske  ili religiozne zabave. Mi se ne  upuštamo  ni  u kakvu teoriju, ni u kakvu filozofiju, niti s Istoka donosimo nekakve egzotične ideje.Ono sto ćemo zajednički činiti bit će propitivanje  činjenica; onakvih  kakve jesu,  vrlo pomno, objektivno,  nesentimentalno,  neemocionalno.  A da bismo istraživali na taj način, moramo biti slobodni od predrasuda, slobodni od  svake  uvjetovanosti,  od  svake filozofije, od svakog vjerovanja; istraživat ćemo zajednički vrlo polako, strpljivo, oprezno, kako bismo otkrili. To ćemo činiti poput vrsnih znanstvenika koji gledaju kroz mikroskop i svi vide potpuno istu stvar. Jer ako ste znanstvenik koji u laboratoriju koristi mikroskop, ono sto vidite morate pokazati nekom drugom znanstveniku, tako da biste oboje  točno vidjeli o čemu se radi. A to je ono sto ćemo mi činiti. Ne postoji vas iii govornikov mikroskop: postoji samo jedan precizan instrument kroz koji ćemo promatrati i u tom promatranju učiti  - ne s obzirom na vas temperament, vašu uvjetovanost iii vas osebujni oblik vjerovanja, već ćemo naprosto promatrati sto uistinu jest, i tako učiti. A u učenju je  djelovanje  - učenje  nije odijeljeno  od  djelovanja.

Dakle ono sto ćemo prvo učiniti bit će razumijevanje toga sto znači komunicirati. Mi neizbježno moramo koristiti riječi, no mnogo je važnije nadići riječi. To znači da ćete vi i govornik poći na put zajedničkog istraživanja, na kojem svatko od nas neprestano sudjeluje u zajedništvu s drugim; to jest djeluje zajednički, istražuje zajednički, promatra zajednički .. Jer riječ "komunikacija" znači suradništvo, zajedništvo. Stoga nema učitelja iii učenika, nema govornika kojeg slušate, s kojim se slažete iii ne slažete - to bi bilo apsurdno. Ako komuniciramo, tada se ne postavlja pitanje slaganja iii neslaganja, jer mi oboje gledamo, mi oboje ispi­tujemo, ne s vašeg stajališta iii s govornikovog stajališta.

Zbog toga je vrlo važno otkriti kako promatrati, kako gledati nepomućeno, kako slušati bez iskrivljavanja. Vaša je odgovornost, kao i govornikova, da djelujete zajednički - mi ćemo raditi zajednički. Ovo moramo vrlo jasno razumjeti od samog početka: mi se ne upuštamo ni u kakav oblik senti­mentalnosti  ili  emocionalnosti.

Ako je jasno da ste vi i govornik, oslobađajući se od svojih predrasuda, svojih vjerovanja, svoje osebujne uvjetovanosti i znanja, slobodni propitivati, tada možemo nastaviti; imajući na umu da koristimo precizan instrument - mikroskop    te da vi i  govornik možete vidjeti  istu stvar: u suprotnom, komunikacija neće biti moguća. Budući da je ovdje riječ o vrlo ozbiljnoj stvari, vi morate biti ne samo slobodni kako bi ste je ispitali, već i slobodni kako biste je primijenili, slobodni kako biste je iskušali u svakodnevnom životu; a ne tek držali je pukom teorijom iii načelom prema kojemu postupate.

Promotrimo sada sto se uistinu događa u svijetu; u njemu je na djelu nasilje svake vrste, ne samo izvana, već i u našim međusobnim odnosima. Postoje beskonačne nacionalne i religijske podjele medu ljudima, u kojima svatko stoji nas­ pram svakoga, kako politički tako i pojedinačno. Kada uočite tu ogromnu zbrku, tu beskrajnu patnju, sto vam je činiti? Možete li se osloniti na bilo koga da vam kaže sto trebate činiti? - na svećenika, stručnjaka, psihijatra? Oni nisu  donijeli mir iii sreću, radost, slobodu življenja. Pa kamo onda usmjeriti traganje? Ako preuzmete odgovornost svog vlastitog autoriteta kao individuum, jer vise uopće nemate povjerenja u izvanjski autoritet - mi oprezno upotrebljavamo riječ ''autoritet" u jednom posebnom značenju  te  riječi  - hoćete li potom, vi kao individuum, tragati za vlastitim autoritetom  u  sebi?

Riječ  "individualnost"  znači  "nedjeljivost", nefragmentarnost. Individualnost označava  totalitet,  cjelinu,  a  riječ "cjelina ' znači zdravlje, svetost. No vi niste individuurn, vi'; niste zdravi, jer ste rascjepkani, fragmentarni u svojoj nutrini;-vi  ste u  protuslovlju  sami sa sobom, podijeljeni,  te stoga uopće niste individuum. Pa kako onda iz te fragmentarnosti  možete  zahtijevati  preuzimanje  autoriteta jednog fragmenta nad ostalim fragmentima?

Molim vas, sagledajte ovo vrlo jasno, to je ono sto ispi­tujemo; jer vidimo da su izobrazba, znanost, organizirana religija, propaganda, politika, podbacile. One nisu donijele mir, iako je čovjek tehnološki nevjerojatno napredovao. Ipak, čovjek ostaje onakvim kakav je bio tisućama godina; ratoboran, pohlepan, zavidan, nasilan i opterećen teškom patnjom. To je činjenica; to nije pretpostavka.

Stoga, da bismo  otkrili  sto nam je  činiti  u svijetu  koji je taka  zbrkan,  taka   surov,  tako  krajnje   nesretan,  moramo ispitati  ne samo sto je  življenje  - kakvo ono uistinu jest  -već moramo  razumjeti  i  sto je-ljubav;  te sto znači umrijeti. Osim toga,  mi  moramo  razumjeti  ono  za  čim  je   čovjek  tragao tisućama  godina: postoji  li neka stvarnost koja nadilazi svaku misao. Dok ne shvatite složenost cijele te slike, reći: "Sto mi je  činiti s obzirom  na  pojedini  fragment?",  nema  bas  nikak­vog  smisla.  Vi  morate  razumjeti  cjelinu  opstojanja,  ne  tek jedan   njegov  dio;  bez  obzira  koliko  mrzak,  koliko  mučan, koliko surov bio  taj dio, vi  morate vidjeti cijelu sliku  - sliku o tome sto je  ljubav, sto je  meditacija,  postoji  li nešto poput Boga,  sto znači  živjeti.  Mi  taj fenomen  opstojanja  moramo razumjeti   kao  cjelinu.  Tek   tada   možete   postaviti   pitanje: "Sto mi je činiti?" A ako vidite cijelu sliku, vjerojatno nikada nećete  postaviti  to  pitanje  - tada  ćete živjeti,  a življenje  će tada biti ispravno djelovanje.

Taka ćemo prvo razmotriti sto življenje jest, a sto življenje nije. Moramo razumjeti što znači riječ "promatrati". Vidjeti, čuti i  učiti. Što znači "vidjeti"?

Kada  nešto  zajednički  gledamo,  to  ne  znači  "zajedništvo". To znači da ćete vi I govornik gledati. Sto znači ta riječ "ledati"? Gledati je prilično teško; čovjek mora posjedovati to umijeće. Vi vjerojatno nikada niste gledali neko drvo: jer kada ga gledate, svo vaše botaničko znanje pridolazi pa vas sprečava da ga sagledate kakvo ono uistinu jest.  Vjerojatno nikada niste gledali svoju ženu iii svog muža, iii svog mladića iii djevojku, jer  imate predodžbu  o njoj iii njemu. Ta predodžba koju ste stvorili o njoj iii njemu, iii o sebi samima, sprečit  će  vas  u  gledanju.  Stoga  se,  kada  gledate. javlja iskrivljavanje, javlja  protuslovije.  Zato kada  gledate,  mora postojati  neki  odnos  između   promatrača   i  onoga  sto  se promatra.  Molim  vas,  slušajte  ovo jer  to  zahtijeva  veliku brižnost.  Znate,  kada  vam  je  do  nečega  stalo, vi  to  promatrate vrlo pomno; sto znači s velikom  ljubavlju; tada ste sposobni promatrati.

Gledati  zajednički  znači  dakle  brižljivo  promatrati: s "ljubavlju" kako bismo zajednički vidjeli istu stvar. No pnije  svega,  mora  postojati  sloboda  od  predodžbe   koju imamo o sebi. Molim vas, činite to dok o tome govorimo; govormk JE samo zrcalo, pa je ono sto vidite vas odraz zrcalu. Zato govornik uopće nije važan; važno je ono sto vidite u zrcalu. A da biste vidjeli jasno, precizno, bez ikakvog iskrivljavanja: svaka vrsta predodžbe mora nestati - predodžba da ste ; Amerikanac iii katolik, da ste bogataš iii siromah, sve vaše predrasude moraju nestati. Sve to zbiva  se ong trena kad jasno vidite sto je pred vama, Jer ono što v!dite, mnogo je važnije od onoga sto biste "treba činiti na osnovu toga sto vidite. U trenutku kada jasno vidite, iz te jasnoće Proizlazi djelovanje. Samo um koji je kaotičan, zbrka , koi_je zbunjen pita: "Sto mi je činiti?" Postoji opasnost nacionalne podjele među narodima; ta podjela Je najveća opasnost Jer se u podjeli javlja nesigurnost, izbija rat, nastupa neizvjesnost. No kada um vidi opasnost podjele vr!o Jasno - ne intelektualno, ne emocionalno, već to uistinu vidi - tada se odvija posve drugačije djelovanje..       

Stoga je vrlo važno učiti gledatl, promatrati.   sto vidimo, što promatramo? Ne samo izvanjsku pojavu, već i unutarnje stanje čovjeka. Jer ukoliko ne nastupi korjenita promjena, rewvolucija u ljudskoj psihi, u samom korijenu ljudi kao bića, puko dotjerivanje, puko donošenje zakona na periferiji ima vrlo malo smisla. Dakle ono čime smo zaokupljeni to može li čovjek, takav kakav jest, korjenito preobraziti samoga sebe; ne  prema nekoj određenoj teoriji, određenoj filozofiji, već zbiljski uviđajući sto on jest. Samo opažaj toga sto on jest dovest će do te korjenite.promjene .-vidjeti sto on jest, od najveće je vaznosti - ne sto on misii da Jest, ne sto mu je rečeno da on jest. 

Postoji razlika kada vam se kaze da ste dm i kada ste doista gladni. Ta dva stanja potpuno su različita. U jednom od njih vi putem svog vlastitog neposrednog opazaja_ i osjećaja uistinu znate da ste gladni, potom djelujete. No ako vam netko kaze da ste mozda gladni, zbiva se nesto posve drugo. Tome slično, vi morate promatrati i sami za sebe vidjeti sto vi uistinu jeste. A to je ono sto ćemo mi činiti: spoznavati sami sebe. Rečeno je da je spoznati samoga sebe najveća mudrost, no malo tko je to učinio. Mi nemamo potrebno strpljenje, silinu ili strast kako bismo otkrili sto mi jesmo. Mi imamo potrebnu energiju, no tu energiju smo izručili drugima; nama se mora reći sto mi jesmo.

Mi ćemo otkriti istinu toga promatrajući sami sebe, ju u trenutku  kada  nastupi korjenita  promjena  u onome sto jesmo,  u svijet ćemo donijeti mir. Živjet ćemo slobodno nećemo činiti ono sto nam se svidi, no zivjet ćemo sretno, radosno. Čovjek koji u svom srcu nosi veliku radost ne gaji mržnju, nasilje, on neće uzrokovati uništenje drugoga. Sloboda znači ni na koji način ne osuditi nego opravdati                                                            i  kada ne gledamo bez opravdavanja iii osuđivanja. Stoga je ono sto prvo treba učiniti- a to je vjerojatno i posljednje sto treba učiniti - promatrati bez ikakvog osuđivanja. To će biti vrlo teško, jer se cjelokupna naša kultura, naša tradicija, sastoji u  uspoređivanju,  opravdavanju  iii  osuđivanju  onoga  sto jesmo.  Mi kažemo: "ova je  ispravno", "ovo je  pogrešno", "ovo je  istinito",  "ovo je  lažno",  "ovo je  lijepo'', sto nas sprečava u zbiljskom sagledavanju onoga sto jesmo.

Molim vas, slusajte ovo: ono sto vi jeste  nešto je živo, pa kada osuđujete ono sto vidite u sebi, vi to osuđujete uz pomoć pamćenja  koje je  mrtvo, koje je prošlost. Zbog toga  nastaje protuslovlje između  tog živućeg i prošlosti. Da bi se to živuće razumjelo,  prošlost  mora  nestati,  kako  biste  mogli  gledati. Činite to sada, dok razgovaramo; nemojte se vratiti kući kako biste o tome razmisljali. Jer onoga trena kada o tome počnete razmišljati, s varna je već svršeno. Ova nije grupna terapija, javna  ispovijed - sto je  nezrelo. Ono sto činimo  istraživanje je  nas samih poput znanstvenika,  ne oviseći ni o kome. Ako vjerujete bilo kome, izgubljeni ste, bilo da vjerujete svom psihi­jatru, svom svećeniku iii svom vlastitom pamćenju, vlastitom iskustvu; jer ono je prošlost. Ako očima prošlosti gledate sadašnjost, tada nikada nećete razumjeti sto ono živuće jest.