9

ISTINA

"Istina nije ono stanje koje vodi razumijevanju onoga što jest"; otvara put ka istini

Postoji nekoliko stvari o kojima bismo trebali razgovarati, kao što su izobrazba, značenje snova, te je li uopće moguće, živeći u svijetu koji je postao toliko mehaničan i imitativan, da um ikada bude slobodan. Tom problemu se možemo približiti zadubljujući se u pitanje može li um biti
• slobodan od svakog osjećaja saobraženosti. Mi moramo
razmotriti cjelokupni problem opstojanja, ne jedan njegov dio, ne samo tehničku stranu života i zarađivanje za život, već također moramo razmotriti cjelokupno pitanje o tome kako preobraziti društvo; je li to moguće učiniti pobunom, ili postoji drugačija vrsta unutarnje revolucije koja će neizbježno proizvesti drugačiju vrstu društva. Mislim da bismo se trebali udubiti u to, pa se potom suočiti s pitanjem meditacije. Jer — oprostite mi što tako kažem — mislim da vi ne znate što je obuhvaćeno meditacijom. Većina nas je čitala o njoj ili nam je bilo rečeno što je ona, pa smo je pokušali upražnjavati. Ono što govornik ima reći o meditaciji može se kositi sa svim onim što znate, upražnjavate ili ste iskusili. Ne možete tragati za istinom; stoga je nužno razumjeti smisao traganja. Dakle radi se o jednom vrlo složenom problemu; meditacija zahtijeva najviši vid osjetljivosti, izuzetan kvalitet tišine, koja nije izazvana, stvorena putem discipline ili odnjegovana. A to može nastupiti, ili se zbiti, jedino kada razumijemo, psihološki, kako živjeti, jer naš je život, kako ga svakodnevno živimo, u sukobu; on je niz saobražavanja, kontroli, potiskivanja, te pobuna protiv svega toga.

Mi smo navinuti na društvo, moralnost, koji se temelje na nasilju. Svi mi to znamo. Od djetinjstva smo odgajani da budemo nasilni, da oponašamo, da se saobražavamo svjesno ili nesvjesno. Mi ne znamo kako iz toga izaći. Govorimo si kako je to nemoguće, čovjek mora biti nasilan, no nasilje se može činiti s navučenim rukavicama, uljudno i tome slično. Dakle mi moramo zadubiti u to pitanje nasilja, jer kako uopće može biti ljubavi bez razumijevanja nasilja i

118

straha? Može li se um koji je prihvatio saobražavanje društvu, načelu, društvenoj moralnosti koja uopće nije nikakva moralnost, um koji je religijama bio uvjetovan da vjeruje - usvojivši ideju Boga, ili odbacivši je - može li se on osloboditi bez ikakve borbe, bez ikakvog otpora? Nasilje rađa još više nasilja; opiranje samo stvara druge oblike iskrivljavanja.

Svoj vlastiti um možete promatrati bez čitanja knjiga ili slušanja profesora ili "svetaca". Na koncu, to je početak samospoznaje: spoznavati sebe, ne prema nekom psihologu ili psihijatru, već promatrajući samoga sebe. Možete vidjeti koliko snažno je uvjetovan vaš um - tu su nacionalizam, rasne i klasne razlike, i tome slično. Ako ste toga svjesni, počinje osvještavanje tog uvjetovanja, te sveobuhvatne propagande u ime Boga, u ime komunizma ili čega drugog, koje nas je oblikovalo od djetinjstva, stoljeće za stoljećem. Postajući toga svjesnim, može li um dokinuti svoju uvjetovanost, osloboditi se svakog osjećaja saobraženosti i biti slobodan?

Kako to učiniti? Kako mogu ja, ili vi, postati svjesnim,

znajući da nam je um snažno uvjetovan, ne samo površinski, već i dubinski? Kako skršiti tu uvjetovanost? Ako to nije moguće, vječno ćemo živjeti saobražavajući se - čak i ako se pojavi nov obrazac, nova društvena struktura ili nov splet vjerovanja, nove dogme i nove propagande, i dalje se radi o saobražavanju. A da bi uopće bilo ikakve društvene promjene, mora biti drugačije izobrazbe - takve koja neće djecu odgajati za saobražavanje.

Dakle pitanje je sljedeće: kako se um može osloboditi svoje uvjetovanosti? Ne znam jeste li to ikada pokušali, zašli u to vrlo duboko, ne samo na svjesnoj razini, već i u dubljim slojevima svijesti. Zapravo, je li to dvoje odijeljeno? Ili se radi o jednom kretanju, u kojem smo mi svjesni samo površinskog kretanja, izobraženog za saobražavanje zahtjevima određenog društva ili kulture?

Kao što smo rekli prije neki dan: mi ne slušamo tek mnoštvo riječi, jer to uopće nema nikakve vrijednosti. Već sudjelujući u onome o čemu se govori, dijeleći to zajedni-

119

čki, radeći zajednički, sami za sebe ćete otkriti kako promatrati ovo cjelokupno kretanje, bez odjeljivanja, bez podjele; jer gdje god postoji bilo kakva podjela - rasna, intelektualna, emocionalna ili podjela na oprečnosti, na "ja" i "ne-ja", na Više Sebstvo i niže sebstvo i tako dalje - ona neizbježno mora uzrokovati sukob. Sukob je rasipanje energije, a da biste razumjeli sve ovo o čemu govorimo, potrebno vam je puno energije.

Budući da je um toliko uvjetovan, kako on može promatrati samoga sebe, bez podjele na promatrača i ono što se promatra? Prostor između promatrača i promatranog, vremenski razmak, jest protuslovlje i sama srž podjele. Stoga, kada se promatrač odijeli od onoga što promatra, on ne samo da djeluje kao cenzor, već i uzrokuje tu podvojenost iz koje proizlazi sukob.

Može li um promatrati samoga sebe bez podjele na promatrača i promatrano? Razumijete li problem? Kada u sebi promatrate ljubomoru, zavist - koje su vrlo često prisutne u vama - i svjesni ste ih, uvijek postoji promatrač koji kaže: "Ne smijem biti ljubomoran." Ili taj promatrač navodi razlog zašto je ljubomoran, opravdavajući se - nije li tako? Postoji promatrač i ono što se promatra; promatrač promatra ljubomoru kao nešto odijeljeno od sebe što on nastoji kontrolirati, čega se pokušava otarasiti; tako nastaje sukob između promatrača i onoga što se promatra. Promatrač je jedan od mnogih fragmenata od kojih smo sačinjeni.

Komuniciramo li? Razumijete li što mislimo pod komunikacijom? To znači dijeliti nešto zajednički, a ne tek razumjeti to verbalno, intelektualno uočiti bit. Ne postoji nikakvo intelektualno razumijevanje bilo čega; osobito kada se bavimo velikim temeljnim ljudskim problemima.

Kada doista uviđate istinu, da svaka podjela neizbježno rađa sukob, vidjet ćete da je on rasipanje energije pa stoga uzrokuje iskrivljavanje i nasilje, te sve ostalo što slijedi iz sukoba. Kada to doista razumijete - ne verbalno, već zbiljski

- tada ćete vidjeti kako promatrati bez vremenskog razmaka

i prostora između promatrača i onoga što se promatra; vidjet ćete kako promatrati uvjetovanje, nasilje, ugnjetavanje, surovosti, grozne stvari koje se događaju u svijetu i vama samima. Činite li to dok razgovaramo? Ne recite "da", jer to je jedna od najtežih stvari; promatrati bez onoga koji verbalizira, bez entiteta koji je pun znanja koje je prošlost, bez prostora između promatrača i onoga što se promatra. Učinite to - promatrajte drvo, oblak, ljepotu proljeća, mladi list - i vidjet ćete kakva je to čudesna stvar. No tada ćete vidjeti i to da nikada prije niste vidjeli to drvo,

nikada!

Kada promatrate, vi uvijek promatrate s predodžbom ili

putem predodžbe. Vi imate predodžbu, kao znanje, kada gledate drvo ili kada gledate svoju ženu ili muža; vi imate predodžbu o tome tko je ona ili tko je on, stvaranu dvadeset, trideset ili četrdeset godina. Dakle jedna predodžba gleda drugu predodžbu i te predodžbe grade svoj vlastiti odnos; stoga nema nikakvog zbiljskog odnosa. Prepoznajte tu vrlo jednostavnu činjenicu, da mi na gotovo sve u životu gledamo s nekom predodžbom, s nekom predrasudom, s nekom unaprijed smišljenom idejom. Nikada ne gledamo novim očima; naš um nikada nije mlad.

Mi moramo promatrati sami sebe koji smo dio nasilja

- te beskrajno traganje za užitkom s njegovim strahovima, s njegovim frustracijama, s agonijom usamljenosti, nedostatkom ljubavi, očajem. Promatrati tu cjelokupnu strukturu samoga sebe bez promatrača, vidjeti je kakva jest bez ikakvog iskrivljavanja, bez ikakvog prosuđivanja, osuđivanja ili uspoređivanja - što je sve kretanje promatrača, "ja" i "ne-ja" - zahtijeva najviši vid discipline. Mi riječ "disciplina" ne upotrebljavamo u smislu saobražavanja ili prisiljavanja - ne disciplina kao nešto proizvedeno putem nagrade i kazne. Da biste bilo što promatrali - svoju ženu, svog bližnjeg ili oblak

- morate imati um koji je vrlo osjetljiv; samo to promatranje

donosi svoju vlastitu disciplinu, koja nije saobražavanje. Stoga najviši vid discipline nije nikakva disciplina.

Promatrati ono što nazivamo nasiljem bez podjele, bez promatrača, sagledati svoju uvjetovanost, strukturu vjerovanja, mnijenja, predrasude, znači steći uvid u ono što vi jeste; odnosno u "ono što jest". Kada to promatrate a postoji podjela, vi kažete: "Nemoguće je promijeniti se." Čovjek je ovako živio tisućljećima i vi nastavljate tako živjeti. Govoriti "to je nemoguće", lišava čovjeka energije. Samo kada uviđate što je moguće u najvišem obliku, možete imati

obilje energije.

Dakle nužno je zbiljski promatrati "ono što jest", ne predodžbu koju imate o "onome što jest", već ono što vi uistinu jeste; nikada ne govoreći "ovo je ružno" ili "lijepo". Vi znate što ste jedino kroz uspoređivanje. Vi kažete: "priglup sam", u usporedbi s nekim tko je vrlo inteligentan, vrlo živ. Jeste li ikada pokušali živjeti životom lišenim uspoređivanja sebe s bilo kim ili s bilo čim drugim? Kada to učinite, što ste vi? Vi ste tada "ono što jest". Tada to možete nadići, otkriti što je istina! Dakle ovo cjelokupno pitanje oslobađanja uma od uvjetovanosti leži u tome kako um promatra.

Ne znam jeste li se ikada zapitali što je ljubav, ili razmišljali o njoj ili se u nju zadubili? Je li ljubav užitak? Je li ljubav želja? Je li ljubav nešto što treba njegovati, nešto što je društvo učinilo vrijednim poštovanja? Ako je ona užitak, što očevidno i jest, izvučen iz svega što ste promatrali - ne samo spolni užitak, već i moralni užitak, užitak postignuća, uspjeha, užitak postajanja, bivanja nekim, što podrazumijeva nadmetanje i saobražavanje - je li to ljubav? Ambiciozan čovjek, čak i čovjek koji kaže: "moram pronaći istinu", koji slijedi ono što smatra istinom, može li on znati

što je ljubav?

Ne bismo li trebali inteligentno istražiti što je ona? - to jest, uviđanjem što ona nije, kroz negaciju dospjeti do pozitivnog. Poricanjem onoga što nije ljubav. Ljubomora nije ljubav; pamćenje nekog užitka, spolnog ili nekog drugog, nije ljubav; njegovanje krposti, neprestani napor u nastojanju da se bude plemenit, nije ljubav. Kada kažete: "volim te",

122

što to znači? Predodžbu koju imate o njemu ili njoj, spolne užitke i sve što uz to ide, utjehu, druženje, nikada ne biti sam i plašiti se biti sam, uvijek htjeti biti voljen, posjedovati, biti posjedovan, dominirati, potvrđivati se, biti agresivan - je li sve to ljubav? Ako uviđate apsurdnost toga, ne verbalno, već kakvo to uistinu jest, sav besmisao pričanja o ljubavi - ljubavi prema domovini, ljubavi prema Bogu - kada uviđate svu čulnost toga - mi ne osuđujemo seks, mi ga promatramo - kada to zbiljski promatrate onakvo kakvo jest, tada uviđate da je vaša ljubav prema Bogu proizašla iz straha, vaša vikend-religija je strah. A da biste to promotrili u cjelini, ne smije biti podjele. Tamo gdje nema nikakve podjele postoji dobrota; ne morate njegovati dobrotu. Dakle može li um - um koji uključuje i mozak, cijelu tu strukturu

- u cjelini promatrati ono što se naziva ljubavlju, sa svom

njenom razornošću, sa svom njenom ništavnošću i njenom građanskom osrednjošću? Da bi to promatrao, on mora poreći sve što nije ljubav. ·

Znate, postoji velika razlika između radosti i užitka. Možete pothranjivati užitak, puno razmišljati o njemu i uživati još više. Jučer ste u nečemu uživali i o tome možete razmišljati, prežvakavati to pa ćete htjeti da se sutra ponovi. U užitku postoji motiv koji uključuje posesivnost, dominaciju, saobražavanje i ostalo tome slično. Velik užitak crpi se iz saobražavanja. Hitler, Mussolini, Staljin i ostali, nagnali su ljude na saobražavanje, jer u njemu postoji velika sigurnost, zaštićenost. Kada uviđate sve to, kada ste slobodni od toga - zbiljski, ne verbalno, nikada niste ljubomorni, nikada ne dominirate niti ste posjedovani - kada je um zbrisao sve to, tada znate što je ljubav - ne morate za njom tragati.

Kada um shvati značenje riječi "ljubav", tada ćete zasigurno pitati: što je smrt? Jer ljubav i smrt idu zajedno. Ako um ne zna kako umrijeti za prošlost, on ne zna što je ljubav. Ljubav nije vremenita, ona nije nešto čega se treba sjećati

- ne možete se sjećati radosti i njegovati je; ona dolazi nepozvana.

123

Dakle, što je smrt? Ne znam jeste li ikada promotrili smrt, ne umiranje nekog drugog, već umiranje vas samih. To je jedna od najtežih stvari, a ne poistovjećivati se s nečim. Većina nas se poistovjećuje sa svojim namještajem, sa svojom kućom, sa svojom ženom ili mužem, sa svojom vladom, sa svojom zemljom, s predodžbom koju imamo o sebi, poistovjećujući se s nečim obuhvatnijim - to obuhvatnije može biti veća plemenska svijest, odnosno nacija; ili se poistovjećujete s nekom određenom osobinom ili predodžbom. Ne poistovjećivati se sa svojim namještajem, sa svojim znanjem, sa svojim iskustvima, sa svojim vještinama i svojim tehnološkim znanjem kao znanstvenik ili inženjer, dokinuti svako poistovjećivanje, oblik je smrti. Učinite to jednom i otkrit ćete smisao toga: ne gorčinu, ne beznadnost, ne osjećaj očaja, već jedan izuzetan osjećaj - um koji je potpuno slobodan promatrati i stoga živjeti.

Nažalost, mi smo život odijelili od smrti. Ono čega se mi plašimo jest "ne živjeti" - ovog "življenja" koje nazivamo životom. A kada zbiljski ispitate što je to življenje, ne teoretski, već kada ga promotrite svojim očima i svojim ušima, sa svim što imate, tada uviđate kako je ono jadno, beznačajno, ništavno, plitko; možete posjedovati Rolls-Royce, veliku kuću, ljupki vrt, titulu, zvanje, no iznutra je vaš život vječna bitka, neprestana borba, s protuslovljima, oprečnim željama, mnoštvom htijenja.

To je ono što nazivamo življenjem i ono čega se držimo. Sve što ga dokida - ukoliko se niste strahovito poistovjetili sa svojim tijelom - nazivamo smrću; mada fizički organizam također skončava. I budući da se plašimo skončavanja, imamo svakojaka vjerovanja. Sve su to bjegovi - uključujući reinkarnaciju. Ono što je bitno jest kako živite sada, a ne što ćete biti u sljedećem životu. Naredno pitanje je može li um živjeti potpuno bezvremeno. Nužno je stvarno razumjeti to pitanje prošlosti - prošlosti od jučerašnjice, koja kroz sadašnjicu oblikuje sutrašnjicu s obzirom na ono što je bilo jučer. Može li taj um koji je rezultat vremena, evolucije

biti slobodan od prošlosti? Što znači umrijeti. Samo um koji to poznaje može dospjeti do onoga što se naziva meditacijom. Bez razumijevanja svega toga, pokušavati meditirati je naprosto djetinjasto maštanje.

Istina nije "ono što jest", već razumijevanje "onoga što jest" otvara put ka istini. Ako zbiljski ne razumijete "ono što jest", ono što vi jeste, svojim srcem, svojim umom, svojim mozgom, svojim osjećajima, vi ne možete razumjeti što je istina.

Sugovornik: Sve što čujem da kažete u ovoj dvorani postaje tako jednostavno i lako razumljivo. No u trenutku kada se nađem vani, izgubljen sam i ne znam što mi je činiti kada sam sam.

KRISHNAMURTI: Gledajte, gospodine: ono što je govornik rekao vrlo je jasno. On vam ukazuje na "ono što jest"

- to je vaše, to nije u ovoj dvorani, to nije vezano uz govornika; govornik ne vrši nikakvu propagandu, on od vas ne želi baš ništa; ni vaše laskanje, ni vaše vrijeđanje, ni vaše pljeskanje. To je vaše, vaš život, vaša bijeda, vas očaj; to je ono što morate razumjeti, ne samo ovdje, jer ste ovdje stjerani u ugao, suočavate se sami sa sobom možda na nekoliko minuta. No tek kada napustite ovu dvoranu, počinje prava zabava! Mi vas ne pokušavamo potaknuti na djelovanje, mišljenje, činjenje ovoga ili onoga - to bi bila propaganda. No ako ste slušali svojim srcem i svojim umom koji je svjestan - ne potaknut - ako ste promatrali, tada će vas to pratiti gdje god bili nakon što odete odavde, jer je vaše, razumjeli ste to.

Sugovornik: Koja je uloga umjetnika?

KRISHNAMURTI: Jesu li umjetnici toliko mnogo drugačiji od drugih ljudi? Zašto dijelite život na znanstvenika, umjetnika, domaćicu, liječnika? Umjetnik može biti malo

125

osjetljiviji, može uočiti više, može biti življi. No i on ima svoje probleme kao ljudsko biće. On može stvarati veličanstvene slike, ili pisati divne pjesme, ili rukama oblikovati stvari, no on je još uvijek ljudsko biće, tjeskobno, uplašeno, ljubomorno i ambiciozno. Kako jedan "umjetnik" može biti ambiciozan? Ako on to jest, on prestaje biti umjetnikom. Violinist ili pijanist koji svoj instrument koristi kako bi zaradio novac, stekao ugled - pomislite samo - nije glazbenik. Ili znanstvenik koji radi za vlade, za društvo, za rat - je li on znanstvenik? Taj čovjek, koji traga za znanjem i razumijevanjem, postao je pokvaren kao i drugi ljudi. On se u svom laboratoriju može pokazati veličanstvenim ili se može najljepše izraziti na platnu, no on je u svojoj nutrini rastrojen kao svi ostali, on je ništavan, jadan, tjeskoban, uplašen. Jedan umjetnik, jedno ljudsko biće, jedan individuum, zasigurno je jedno cjelovito, nedjeljivo, potpuno biće. "Individuum" znači "nedjeljiv"; no mi to nismo, mi smo rascjepkana, fragmentarna ljudska bića - poslovni čovjek, umjetnik, liječnik, glazbenik. I stoga mi živimo životom - oh, ne moram vam to opisivati, vi znate kakvim.

Sugovornik: Gospodine, po kojem kriteriju treba izabirati između različitih mogućnosti?

KRISHNAMURTI: Zašto uopće izabirete? Kada nešto vidite posve jasno, čemu uopće izbor? Molim vas, slušajte ovo. Izabire samo onaj um koji je zbunjen, nesiguran, pomućen. Ne govorim o izabiranju između crvenog i crnog, već o psihološkom izabiranju. Ukoliko niste zbunjeni, zašto biste izabirali? Ako nešto vidite posve jasno, bez ikakvog iskrivljavanja, ima li ikakve potrebe za izabiranjem? Ne postoje alternative: alternative postoje onda kada morate izabrati jednu od dvije konkretne ceste, možete poći jednom ili drugom. No alternative također postoje u umu koji je u sebi podijeljen i koji je zbunjen; on je stoga u sukobu, on je nasilan. Nasilan um je taj koji kaže da će

živjeti u miru, a reagira nasilno. No kada posve jasno sagledate cjelokupnu narav nasilja, od najsurovijeg do najsuptilnijeg oblika nasilja, tada ste od njega slobodni.

Sugovornik: Možete li ga ikada sagledati u cijelosti? KRISHNAMURTI: Jeste li promotrili neko drvo u cijelosti? Sugovornik: Ne znam.

KRISHNAMURTI: Gospodine, učinite to koji put ako vas zanimaju takve stvari.

Sugovornik: Uvijek sam mislio da jesam, do sljedeće prilike.

KRISHNAMURTI: Da bismo se u to zadubili, počnimo s drvetom, koje je najobjektivnija stvar. Promatrajte ga u potpunosti, što znači bez promatrača, bez podjele - što ne znači da se poistovjećujete s tim drvetom, vi ne postajete to drvo, bilo bi to odviše apsurdno. Nego promatrati ga, znači gledati ga bez podjele između vas i drveta, bez prostora koji je stvorio "promatrač" svojim znanjem, svojim mislima, svojim predrasudama o tom drvetu; ne kada ste ljuti, ljubomorni, ili očajni, ili ispunjeni onim što se naziva nadom - što je suprotnost očaju, stoga to uopće nije nada. Kada ga promatrate, gledajte ga bez podjele, bez tog prostora, tada ga možete sagledati u cjelini.

Kada promatrate svoju ženu, svog prijatelja, svog muža ili što god poželite, kada gledate bez predodžbe, koja je nagomilana prošlost, vidjet ćete da se zbiva nešto izuzetno. Nikada prije u svom životu niste vidjeli ništa tome slično. No promatrati nešto u cjelini, podrazumijeva odsustvo svake podjele. Ljudi uzimaju LSD i druge droge kako bi uništili prostor između promatrača i promatranog. Ja ih nisam uzimao; a kada jednom otpočnete s tom igrom, izgubljeni ste, postajete vječno ovisni o njima a to sa sobom nosi svoje teškoće.

Sugovornik: Kako se međusobno odnose misao i stvarnost?

KRISHNAMURTI: Što je misao u odnosu na vrijeme, misao u odnosu na ono što je mjerljivo i ono što je nemjerljivo? Što je misao? Misao je odgovor pamćenja - što je očevidno. Kada ne biste imali pamćenje, ne biste uopće bili u stanju misliti, bili biste u stanju amnezije. Misao je uvijek stara, misao nikada nije slobodna, misao nikada ne može biti nova. Kada misao utihne, može doći do nekog novog otkrića; no misao ni na koji način ne može otkriti išta novo. Je li to jasno? Molim vas, nemojte se slagati sa mnom. Kada postavite neko pitanje a upoznati ste s tim pitanjem, vaš odgovor je trenutačan. "Kako se zovete?" - odgovarate trenutačno. "Gdje stanujete?" odgovarate istog časa. No neko složenije pitanje zahtijeva vrijeme. U tom vremenskom razmaku misao pretražuje, nastoji se prisjetiti.

Dakle misao, u svojoj želji da otkrije što je istina, uvijek gleda pojmovima prošlosti. U tome je teškoća traganja. Kada tragate, vi morate biti sposobni prepoznati ono što ste pronašli; a ono što pronađete u pojmovima svog prepoznavanja je prošlost. Dakle misao je vrijeme - očevidno to je tako jednostavno, zar ne? Jučer ste imali iskustvo koje vam je donijelo veliko uživanje, potom razmišljate o tome i želite da se to sutra ponovi. Misao razmišlja o nečemu što je donijelo užitak, želi to sutra; stoga "sutra" i "jučer" predstavljaju vremenski razmak u kojem ćete se dočepati tog užitka, u kojem ćete razmišljati o njemu. Misao je dakle vrijeme. I misao nikada ne može biti slobodna, jer ona je odgovor prošlosti. Kako misao može otkriti išta novo? To je moguće samo onda kada je um potpuno tih. Ne zato što želi iznaći nešto novo, jer tada je ta tišina proizvedena motivom i stoga nije tišina.

Ako ovo razumijete, razumjeli ste cijelu tu stvar, čak ste i odgovorili na svoje pitanje. Vidite, mi uvijek koristimo misao kao sredstvo za iznalaženje, zapitkivanje, istraživanje, gledanje. Želite li reći da je misao sposobna znati što je ljubav?

Misao može poznavati užitak onoga što je nazvala ljubavlju i zahtijevati taj užitak iznova u ime ljubavi. No misao, budući je proizvod vremena, proizvod mjerenja, nipošto ne može razumjeti ili dospjeti do onoga što je nemjerljivo. Dakle javlja se sljedeće pitanje: kako možete utišati misao? Vi to ne možete. Možda ćemo se time pozabaviti nekom drugom prilikom.

Sugovornik: Trebaju li nam pravila po kojima bismo živjeli?

KRISHNAMURTI: Gospodo, vi niste čuli sve što sam govorio tijekom ovog razgovora! Tko će utemeljiti ta pravila? Crkve su to učinile, ugnjetavalačke vlade su to učinile, ili ste vi sami utemeljili pravila za svoje vlastito postupanje, svoje vlastito ponašanje. A vi znate što to znači - bitku između onoga što mislite da biste trebali biti i onoga što jeste. Što je važnije: razumjeti ono što biste trebali biti ili ono što jeste?

Sugovornik: Što sam ja?

KRISHNAMURTI: Otkrijmo to zajednički. Ja sam vam rekao što ste vi - vaša domovina, vaš namještaj, vaše predodžbe, vaše ambicije, vaša respektabilnost, vaša rasa, vaše osobitosti i predrasude, vaše opsesije - vi znate što ste vi! Kroz sve to vi želite naći istinu, Boga, stvarnost. A budući da um ne zna kako biti slobodan od svega toga, vi nešto izmislite, neki izvanjski čimbenik, ili životu pridate smisao.

Dakle, kada razumijete narav misli - ne verbalno, već kada ste je uistinu svjesni - a pojavi se neka predrasuda, zagledajte se u nju i vidjet ćete da su vaše religije predrasuda, poistovjećivanje s vašom domovinom je predrasuda. Mi imamo toliko mnogo mnijenja, toliko mnogo predrasuda; naprosto promotrite jednu od njih u potpunosti, svojim srcem, svojim umom, s ljubavlju - poradite na njoj, zagledajte se u nju. Ne recite "ne smijem" ili "moram" - naprosto je gledajte.

129

I tada ćete uvidjeti kako živjeti bez ikakvih predrasuda. Samo um koji je slobodan od predrasuda, od sukoba, može vidjeti što je istina.

London, 27. svibnja 1970.