Svakome tko je na duhovnom putu tijekom prvih godina povremeno se događalo da odjednom ne može moliti. Čovjek odjednom ima osjećaj da nema nikakvog dodira s Bogom. To ga sasvim prirodno čini potištenim, a katkad čak izaziva strah i gotovo očaj.

Takve su žestoke reakcije izlišne ako znate da svi prolaze kroz to. Ako mislite da ste jedini, razumljivo je da vas hvata strah, ali sada znate da niste.

Do toga dolazi zbog pretjerivanja. Molili ste predugo ili preusrdno, ili ste se previše posvetili duhovnom, zanemarujući druge stvari u životu. Tu se zapravo radi o zamoru, o duhovnom zasićenju. Srednjovjekovni mistici takva su razdoblja nazivali »sušnom sezonom« i teško patili zbog njih, vjerujući da su grešna.

Rješenje nije opirati im se već znati da će to proći, a vaša se duhovna radost vratiti. Ako ne možete moliti, nemojte ni pokušavati, već pomislite: »Bog je tako dobar da ne moram moliti, On će se tako i tako pobrinuti za mene.« (Već samo to je divna molitva, dabome.) Osjetite li potištenost, pomislite: »Moj um je potišten, ali ja nisam. Ja znam bolje.«

Tijekom dugog puta katkad naiđete na neravan, loš komad ceste. Kilometrima ste mirno putovali, a sad se drndate i truckate, ali to vas nimalo ne brine, jer dobro znate kako je to samo dio puta. Vjerojatno ste čak vidjeli upozorenje: »Neravan put« tijek om tri, pet ili tko će ga znati koliko kilometara.

Smirite se i znajte da sam ja Bog.Psalam 46; 10