Memento mori, filozofirati znači učiti umirati.......

 Skelet, vanitas motiv

 

Vanitas motiv, Skelet razmišlja o prolaznosti života. Versalius

Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično.

Teško je preći granicu i zakoračiti u nepoznato, a znati da će nas onda drugi prepoznavati samo po kostima.



"Biti ili ne biti - to je pitanje:

Smrt je ipak užasno konačna činjenica, nepovratno putovanje u "nešto" dosad nepoznato, nitko do "jednoga"se dosada s tog putovanja nije povratio da nam ispriča priču o toliko filozofiranoj, od različitih religija obećavanoj, a od čovjeka željenoj i sanjanoj vječnosti.

Smrt se još nikome nije predstavila, još nitko joj nije vidio ni lice niti tijelo pa se ona nemože pokazati drugačije nego metonomično, crtanjem ljudskog skeleta, tog dijela ljudskog tijela koji "vječno" traje.

Duša o kojoj toliko pišemo, duša koju toliko vrednujemo je onaj dio nas koji se tek zrcali na našem tijelu.

 

A tijelo je, kaže se, prolazna ambalaža našoj duši. Skelet je čvrsta konstrukcija, te čarobne građevine, u kojoj duša snije svoj ovozemaljski san. No duša ostaje jednim svojim dijelom i u skeletu, odaje znakove po kojima smo u životu bili prepoznatljivi.

   

 

  Jedino vatra, Heraklitov osnovni element iz kojeg je sve nastalo i u šta se sve pretvara može uništiti kostur i potvrditi posmrtnu molitvu

"Iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti".

Inače kostur preživljava tisućljeća i dokazuje postojanje nekog davnog života. Zbog toga su skelet i lubanja postajli ikonografijski amblemi povezani s refleksijom konačne smrti i priželjkivanog uskrsnuća.

 

 

  U današnjem vremenu skelet, kao ikonografski amblem prolaznosti ovozemaljskog života, gubi svoje pravo značenje, ali je još uvijek u tarot kartama, u pričama i legendama zadržan u našem sjećanju.

O skeletu nažalost razmišljamo tek onda kada kosti počnu slabiti, kada pogođene bolešću, Osteoporozom,  postaju staklenaste, počnu pucati, a mi se vidljivo počnemo smanjivati.

   

 

 Pitala sam se kako na jednostavan i razumljiv način pacijentu približiti spoznaju te osnove njegova tijela, kako ga osloboditi ikonografije skeleta, kako taj Vanitas motiv pretvoriti u tašinu zbog koje će poželjeti uistinu osjetiti sjednjenje puteva u sebi puteva koji mu omogućavaju uspravan stav i svaki i namanji svakodnevni pokret. Kako ga uvjeriti da pokretom hrani i održava tu osnovnu konstrukciju svog postojanja u ovozemaljskom životu.

Prisjetih se rečnice jedne  plesačice i stavih je na zid u mojoj ordinaciji.

 

Pokret nikad ne laže. On je barometar koji svima koji ga znaju čitati govori kakvo je stanje u duši osobe koja pleše.

Martha Graham

Budući da sam kroz vlastito iskustvo osjetila kako snažno emotivne traume i blokade sputavaju pokret, kako od našeg prsnog koša čine krletku za našu dušu i osjetih kako ih istovremeno pokretom možemo izraziti, poželjela sam više saznati o psihološkoj pozadini tih reakcija te naučiti kako se s njima nositi.

 

 

Da vam znam objasniti, ne bih plesala, često je govorila Isadora Duncan, žena koja je plesom ljubila, mrzila, bila tužna, nesretna, sretna, žena koja je tijelo u pokretu nazvala fontanom svijetla.   

Odlučila sam se posjetiti seminare na kojima bih nešto više naučila o sjedinjavanju duše, tijela i pokreta. 

Vrijeme provedeno na institutu za psihosomatsku integraciju mi je pomoglo da u sebi sjedinim te puteve i da naučim pokret pretvarati u emocionalni jezik. Tjelesno orijentirana psihoterapija Core Energetics se bavi proučavanjem načina na koji oblikujemo svoja tijela u skladu sa svojim životnim iskustvima. 

 

 

Uz pomoć Core Energetics sam ta iskustva mogla lakše osvijestiti i sjediniti u istinski doživljaj sebe same, a da pri tome ne dolazi do suzbijanja osjećaja i njihovog zaleđivanja u onoj dubokoj Freudovoj santi leda. Uronih u sebe samu da bih osjetila tijelo i da bih o tome mogla i pisati.

 

 

Osjetila sam da tijelo pamti sve tuge, sva nesretna stanja, ali spoznah i da ono pamti i sve užitke. Naše tijelo pamti čak i kada je naš svjesni um zaboravio ili potisnuo ta davna duševna stanja. Tada sam počela raditi na metodi "Umijeće svakodnevnog pokreta" kojom bih taj svoj doživljaj približila i pacijentima.

 

 

Prisjetih se jednog od otaca klasičnog plesa Rudolfa Labana i njegove izjave u svakom čovjeku se krije plesač i izjave Izadore Dankan:  

Postoje tri tipa plesača:

• prvi su oni koji ples smatraju vrstom gimnastičke vježbe koja se sastoji od neosobnih, gracioznih arabeski;
• drugi su oni koji koncentrirajući vlastiti um dovode tijelo u ritam željene emocije, izražavajući tako osjećaj ili iskustvo kojeg se sjećaju.
• I na koncu, tu su i oni koji svoja tijela pretvaraju u svjetlosni fluid, predajući se inspiraciji vlastite duše.

Zašto ne bih pokušala svakodnevni pokret pretvoriti u umijeće pokreta, pomislih i pokušah upravo taj pokret, to sireće među pokretima, oblikovati u svoje umijeće.

 

 

Rad sa pacijentima se nastavio uobičajenim tokom, ali ja sam uz klasične tretmane puštala muziku i dozvoljavala pacijentima da sami u sebi osjete izvor svoje životne energije, vulkan iz kojeg suklja lava i pretvara se osobni ritam. Ritam se budio u njima i oni su izvodili pokrete uz taktove plesnih melodija koje su bile pozadina našeg rada.

 

 

To nisu bili plesni koraci, nego pokušaj da kroz probuđeni ritam svoju pažnju usredotočuju sve dublje prema svom tijelu, tražeći svoje spontane, kreativne, slobodne pokrete.

Svaki čovjek nosi u sebi, često uspavanog plesača, čudesno biće, pticu zatvorenu u nespoznatom skeletu, u krletci svoje prestrašene duše, svoje čudesno lagane pokrete.

Predivan se osjećaj probudi u meni kada postajem svijedom trenutka u kojem pacijent nakon dugotrajne borbe s osobnom Ja-maskom iznenada uspije nadvladati kritiku svog snažnog misaonog uma i osjeti ples svog srca i duše, probuditi lepršavost ptice u sebi i pretvoriti je plesača.

Nekad je to prasak, divlje pražnjenje nagomilanog bijesa, tuge ili straha, a nekad je to suptilan, jedva primjetni pokret ruke ili glave koji govori nježnije i potresnije od bilo kakvog verbalnog objašnjenja.

 

 

Oni koji jednom probude zvjezdanog orla u sebi, naslute tu čudesnu nebesku pticu u sebi, spoznaju i istinskog plesača u sebi, osjećaju da im pokret tijela postaje i metoda duhovnog rasta. Probijajući pokretom unutarnje blokade i plečući se iz srca, iz svoje duše, svojih kvaliteta, sve više otvaramo put tim kvalitetama u svakodnevnom životu.

No da bismo ušli u dubinu samoga sebe, da bi osjetili kristaljenje svog unutarnjeg svijela i njegovo prelamanje u santi leda svoje duše, prvo moramo postupno, sloj po sloj, raztkrivati svoja iza maski skrivena lica, lica za koje često vjerujemo da su naša istinska stvarnost, naš život.

 

 

Ispod maski se uvijek krije ono što ne želimo da drugi vide u nama, ono što smatramo da bi bilo bolje da nemamo i što nam uistinu i stoji na putu do naših kvaliteta.  No prikrivanje, potiskivanje i negiranje tog “negativnog” dijela osobnosti ne vodi do ispunjenja, već do nezadovoljstva, srama, depresije i nemogućnosti za iskreni kontakt sa drugima.

Tek kada se usudimo upoznati i priznati taj otuđeni, “sramotni” dio sebe, pogledati ga, pokrenuti i dozvoliti drugima da ga vide, tek se tada otvara mogućnost da doživimo svoje pravo duhovno Ja i da se pokažemo drugima u svojoj ranjivosti i ljepoti u svakodnevnim kontaktima.

 

 

Idući put kada se pogledaš u ogledalo, samo pogledaj kako su ti uši priljubljene uz glavu; pogledaj liniju rasta kose; sjeti se svih koščica koje postoje u tvom ručnom zglobu. To je čudo. A ples je slavljenje tog čuda,

je druga misao velike plesačice Marthe Graham koju držim na zidu u ordinaciji.

 

 

"Energija srži je dostupna na svakoj razini terapijskog rada i ona pomaže klijentu da prođe kroz teške i bolne stupnjeve osobnog rasta. Klijent uči da drugi ljudi ne mogu pokrenuti njegovu energiju – on to sam čini. Drugi ljudi ga ne mogu prisiliti da nešto osjeća – osjećaji se javlju zbog njegovih osobnih percepcija. Drugi ljudi, uključujući i terapeuta, ga ne mogu integrirati – to je njegova zadaća. Pitanje «koja je moja životna zadaća?» istražuje čudesnost srži jer se jedinstvenost svake osobe očituje u njezinoj srži, a ne u vanjskoj osobnosti; u srži se ne nalaze samo pozitivne emocije, već i talenti uma, volje i tijela, urođeni darovi prirode.

 

Vjerujem svom razvoju, svojim bivšim i sadašnjim klijentima te genijalnim umovima svih kultura i vremena, da postoji ujedinjavajući, stvaralački princip kojemu teže sva živa bića. Mnogi ga poštuju kao Boga. Ja ga poštujem kao boga koji živi u svakom ljudskom biću."

dr. John Pierrakos otac terapije tijelom Core energetic, čovjek koji je u svoju metodu sjedinio  Freudovo nesvijesno i Reichovu bioenergiju i pretvorio je u oslobađanje osobnog nebeskog orla iz krletke prestrašene ljudske duše.