Kada bi svi ljudi na svijetu mislili isto, slijedili iste ciljeve bilo bi užasno dosadno, ali i, kako akademik Radman kaže, opasno po vrstu i civilizaciju. Ne smijemo dozvoliti da se uistinu ostvari Wellsovo predviđanje budućnosti, probudimo u sebi onog  spasioca koji je koristeći se svojim umom stvorio vremenski stroj i na koncu ujedinio potlačene Eloi- e i oslobodio ih od Morlock-a. 

Ljudska vrsta je doista unikatna i na plavoj planeti se ne mora bojati konkurentne vrste. Svaki čovjek je u svojoj samostalnosti unikat u svemiru i upravo ta unikatnost ga čini konkuretnim svakom drugom čovjeku. Ali ta konkuretnost ne smije biti negativna, nego pozitivna konotacija zajedništva. Biologija nas danas uči da je iz međusobne solidarnosti, a ne iz zakona džungla izrasla vrsta Homo Sapiens.

Iskoristimo tu vrijednost i nemojmo se ponašati kao mravi ili skakavci koji za sobom ostavljaju pustoš. To je Canettieva filozofija gomile, koja širi zablude. Tek jak, samosvijestan i samostalan čovjek može sudjelovati u izgradnji, nadogradnji i održanju društva i civilizacije.

Čovjekova samostalnost nije stanje nego vječni proces koji proizlazi iz dinamičke samoorganizacije svih ćelija njegova tijela, proces koji sjedinjuje misli, osjetila i osjećaje u univerzum uma.

Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo i osjećalo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje.

U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu evolucionarnu bitku.

Usporedo s tijelom se  razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo. Iz mnoštva ćelija su se, u evoluciji čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesne spoznaje i samosvijesti. Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela.

Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom. To je bio trenutak kada je čovjek počeo sudjelovati u stvaranju civilizacije i sudjelovati u kulturološkoj evoluciji, ali u isto vrijeme i početak čovjekovog razmišljanja o besmislenosti postojanja.

Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, pa se tako odvojio i od prirode iz koje je izrastao.

Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja, da nas ne obavezuje da upravo to besmisleno osmislimo.

Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije?

Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda?

Zar nije besmisleno učiti čovjeka da zaboravi tijelo i osjetila, tu osnovu iz koje krenuo na ovo dugačko putovanje koje nazivamo evolucija?

Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji svog postojanja u ovom čudesnom svijetu punom apsurda, ali ljepote.

Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, koji glasi izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik.

Ja mislim o čovjeku pobjedniku drugačije. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira.

Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode, čovjeka koji sanjajući živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život.

Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.

Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz uma punog osjećaja i emocionalne inteligencije.

Kada počne živjeti u tijelu koje je izgubilo emocionalnu inteligenciju, njegov emocionalni um ne spoznaje više svoje mogućnosti i počinje kržljati.

Takav čovjek postaje proizvodom povijesti, a ne dinamičke samoorganizacije svojih mogućnosti.

Iz njega se tada širi egoistični virus koji izaziva pošasti koje nazivamo bolestima epoha. Bolesti koje se javljaju u svakom vremenu, dođu kao zaraza, traju i prolaze. Ova današnja, izazvana gubitkom emocionalne  inteligencije, za mene traje, predugo.

Postala je kronično stanje, čiji je prevladavajući predstavnik homo tehnikus koji tu bolest svjesno ne spoznaje, ali je duboko u sebi živi s dijagnozama: managerski sindrom, stresna depresija, compjuter sindrom, pohlepa, nezasitnost, gubitak suosjećanja.

Homo tehnikus, uvijek s osmjehom na licu, luta nesvjesno periferijom stvarnog života. Pun teoretskog znanja o međuljudskim odnosima, koji donose profit za firmu u kojoj radi, u privatnom životu on zaboravlja čovjeka u sebi. Njemu je uvijek odlično, osjeća se perfektno, njegov privatni život je bez problema i on s vremenom počinje i vjerovati u to.

Novac kojeg, zbog svog punog angažmana u poslovnom životu, ima u izobilju, mu otvara sva vrata. On, prividno sretan, vlada društvenim, kulturnim i političkim životom, upoznaje nove i odbacuje stare prijatelje, nesvjestan svog najvećeg gubitka, gubitka sebe samoga.

U njegovom životu nema besmislenosti, jer su zakoni po kojima živi slični zakonima iz klasične fizike. U privatnom životu  je za njega važno samo ono izračunljivo i vidljivo. Bol kao sindrom ne prihvaća, trenutačnu bol suzbija lijekovima ne tražeći njene uzroke.

Homo tehnikus je proizvod epohe koju sam stvara, marioneta s daljinskim upravljačem u tuđim rukama. Njegova kreativnost je proizvod njegove želje za oznakom najbolji, najljepši, najskuplji, najintelektualniji, pa i najkreativniji. Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela, osjetila i osjećaja. Izgubivši prirodnost, on postaje uvjetno kreativan s ciljem vječnog dopadanja.

Poštujem čovjeka tehnikusa, ali on je previše samouvjeren i narcisoidan da bi ga se moglo voljeti.  

On je sportaš, trendovi u sportu su njegova domena. Tenis, skijanje, jedrenje, golf ili polo su tereni gdje se homo tehnikus osjeća kao kod kuće, obučen u top dizajniranu sportsku odjeću. Vjerujući da slijedi parolu "sport je zdrav" on čini nešto za svoje tijelo. 

Napuštajući terene svog obljubljenog sporta, on se lažno samouvjeren, presvlači u trend odjeću i bez istinskog, osobnog ritma funkcionira dalje u mlinu epohe.

Uvijek se iznova  pitam, dok tražim put ka razini njegovog razmišljanja, kako ga uvjeriti da je emocionalna i tjelesna inteligencija most između Homo fabera, ludensa i tehnikusa, kako ga uvjeriti da Homo ludens spava u svakome od nas, samo ga treba prepoznati i probuditi.

Razvojem tehnologije i znanosti došlo je do umiranja mitova u koje je čovjek nekad vjerovao, pa umjesto da izgradi svoj osobni Olimp i tu smjesti svoje snove, želje i čežnje on se prepušta virtualnom prostoru tuđih stvaralačkih mogućnosti. Tako je iz jedne ovisnosti prešao u drugu.

Homo tehnikus ne priznaje da je pravi život i slabost i neznanje o nečemu, da su emocionalni usponi i padovi dio stvarnost, da oni hrane i brane njegovo tijelo, da je samokritika put ka stvaralaštvu.

Ja u svom poslu susrećem čovjeka u njegovoj fizičkoj nagosti, moj pogled otkriva nedostatke u njegovu držanju i pokretu, moja misao luta njegovim rečenicama tražeći istinu u tome kako izražava svoju bol.

Homo tehnikus zatvoren u svoje, atletski oblikovano i umjetno preplanulo tijelo, mi priča o svojim poteškoćama kao što mehaničaru objašnjava nedostake u radu njegovog automobila.

Na početku on govori, meni stranim jezikom, pa tako komunikacija završava na površnim, paušalnim zaključcima.

Naši susreti nebi trajali dugo, da ne pokušam prihvatiti njegov način komunikacije. On siguran u sebe, uvjeren da sve može, dođe s namjerom da pokupi par površnih podataka i da ne bi gubio dragocjeno vrijeme u za njega neinteresantnim razgovorima,  pokuša postaviti  granice svoje otvorenosti i spremnosti na suradnju.

Bol je za njega čimbenik koji treba odstraniti i on očekuje od mene da to učinim u vremenu koje plaća, a svjest o tijelu i pokretu, spoznaja obujma i oblika pokreta, njegova lažna samostalnost, ga na početku ne zanima.

Isto se tako na početku ne želi upuštati u avanturu razotkrivanja svojih slabosti, on mi da do znanja da traži određene vježbe, ne zajednički rad u traženju njegovih slijepih točki u spoznaji tijela.

Tada počnem priču o unutarnjoj dinamičnoj ravnoteži, uspoređujem njegovo tijelo sa arhitekturom lijepih građevina, njegov mozak sa računalom koje posjeduje sve misaoni i osjetilni um ali ne posjeduje osjećaje, pričam mu o kombinaciji emocionalnog izraza i napetosti mišića.

Kada se dotaknem njegovih emocija, on, naučenom verbalnom manipulacijom, pokušava okrenuti razgovor na temu koja njega zanima. To moram poštivati i ne smijem biti nasilna. Tek kada homo tehnikus, osjeti povjerenje u moj posao i počne sam doticati svoje strahove, tada naše zajdništvo postaje put ka konačnom cilju. Tretman  završi rukovanjem, srdačnim pozdravom, ali i njegovom žurbom na sljedeći neizostavni sastanak.

Homo tehnikus je korektan u poštivanju mog vremena, nikada ne zakasni i uvijek dođe na sljedeći ugovoreni sastanak.

Homo tehnikus je zavladao svijetom, ali i on nosi u sebi skrivene tragove samoosjetilnosti. On je, kao i svaki čovjek, više od onoga što zna o sebi. Upravo zbog toga ja ne odustajem od rada sa HOMO TEHNIKUSOM.