Kalendar događanja

Član vrsabha

Upisao:

vrsabha

OBJAVLJENO:

PROČITANO

215

PUTA

OD 14.01.2018.

Poruka iz budućnosti 15.

Poruka iz budućnosti 15.
"Vrišabha, otkada mi je mama umrla, nitko nije prema meni bio tako dobar kao ti." To mi je rekla djevojčica s kojom sam se poznavao tek dvadesetak minuta.

Theodora

   Našao sam se ležeći na leđima u parku Svete Ane (St. Anne's park), Killester, Dublin. To mjesto sam namjerno izabrao jer sam htio biti u velikom gradu kako bih u potpunosti doživio dio svijeta koji će najteže biti pogođen posljedicama ljudske ludosti – urbana sredina tehnološki razvijenog zapada, a za svaki slučaj, ipak ne toliko fizički udaljen od mojih prijatelja Leprechauna. Uostalom, prilično dobro poznajem Dublin, što bi mogla biti jedna od olakšavajućih okolnosti. 

   Na moje zaprepaštenje, park Svete Ane više nije bio niti blijeda sjenka onoga što sam nekada dobro poznavao. Često sam običavao dolaziti u taj park jer je imao dobru 'vibraciju', pogodnu za meditiranje. Više ga nisam mogao prepoznati jer to zapravo i nije bio park, nego krčevina iz koje se izdizalo tek pokoje stablo. U nevjerici, ostao sam sjediti na zemlji kada sam iza sebe čuo neke glasove. Okrenuo sam se i spazio malo naselje kamp-kućica koje su bile u prilično jadnom stanju. Na 4-5 mjesta gorjele su vatre oko kojih su se okupili neki ljudi i pekli nešto nabodeno na štapove. Nekoliko mršavih pasa su im htjeli prići, ali su ih ljudi gađali kamenjem da odu. Čuo se dječji plač. Topli zrak je nosio smrad pečenog mesa i trulog smeća. Bilo je teško disati. Budući da mi ti ljudi čak niti na nešto manje od 100 metara nisu ulijevali povjerenje – ustao sam i krenuo bilo kuda – samo da me ne primijete. Uputio sam se prema obližnjoj morskoj obali, u naselje Clontarf. Cestu Clontarf Road, kojom sam toliko puta vozio, dodirivalo je more, koje je trenutno bilo mirno, ali su razbijena pročelja mnogih kuća uz obalu – ukazivala na to da ovdje ponekada ima zaista divljih valova. Osim toga, cesta je bila prilično razlokana od naleta morskih valova, pa očigledno nije više služila kao prometnica, već kao morska obala na koju je more izbacilo uginule ribe i meduze. Smrad trule ribe odbijao je čak i rijetke galebove koji su ovdje nekada bili prilično brojni.
   Nije bilo koristi stajati na istom mjestu. Krenuo sam cestom uz obalu prema centru grada. Uz put sam vidio nekoliko automobila razbijenih divljim valovima. Nekima su se samo krovovi mogli vidjeti kako vire iz vode. More mi je bilo s lijeve strane. Na pedesetak metara od obale, bile su na bok prevrnute dvije brodske olupine. Jedina pozitivna stvar koja me ugodno iznenadila, bilo je odsustvo gradske buke, ali to me ipak nije tješilo jer nalazio sam se u gradu u kojemu više nikoga ne poznajem. Svi moji prijatelji i poznanici mora da su već odavno poumirali. Nisam imao mjesto koje bih mogao nazvati svojim. Bio sam usamljeni beskućnik što besciljno luta gradom kojega sada već jedva prepoznaje. Budući da mi prizor uz more nije bio inspirativan, skrenuo sam desno u jednu od sporednih ulica. Na početku ulice još uvijek se na zidu nekako držala stara ploča na kojoj je pisalo Haddon Road.
   Najednom sam primijetio prvi automobil u pokretu kako izlazi iz jednog dvorišta. Kada je čovjek izašao zaključati dvorišna vrata, na njega se okomiše trojica nasilnika. Jedan ga je udario metalnom šipkom po glavi i nastavio ga udarati čak i kada se nesretnik srušio na pločnik. Ostala dvojica su već uskočila u auto i čekali onoga sa šipkom. Brzo sam uskočio preko živice u jedno dvorište, kako ne bi vidjeli da sam bio svjedok zločina. Možda bi onda i mene zatukli. Kada su prolazili ispred 'moga' dvorišta, sagnuo sam glavu da me ne primijete. Tridesetak metara od mene, stradalnik je ležao u lokvi krvi. Bio sam šokiran. Takvo nešto još nisam nikada doživio. Odlučio sam da mu ne prilazim jer vjerojatno je već bio mrtav. Uostalom, nisam želio da netko naiđe i pomisli da sam ga ja ubio. Ubrzo zatim, niz ulicu su prošla dva biciklista. Dok su prolazili kraj nesretnika, samo su ga pogledali malo usporivši vožnju i bez zaustavljanja nastavili dalje. Sve je prošlo.
   "Što sada da radim?", pomislio sam. Kuća u čijem dvorištu sam se našao, izgledala je napuštena, a i samo dvorište je bilo zapušteno i obraslo korovom. "Pokucat ću s izgovorom da zovemo hitnu pomoć i policiju, ako netko ipak otvori. U protivnom, ući ću da vidim što ima unutra. Možda bih ovdje mogao provesti noć." Zvono nije radilo. Pokucao sam. Čak i nakon minutu-dvije, nije bilo odgovora. Uhvatio sam za bravu i gurnuo. Vrata su bila otključana. Oprezno sam ušao unutra. Po svim sobama, osim jedne koja je bila zaključana - bilo je vidljivo da tu već godinama nitko ne živi. Prašine i paučine je bilo posvuda, ali zrak nije bio ustajao, što mi je jasno ukazivalo da tu, barem ponekada, netko dolazi.
   U kupaoni, uz toalet školjku stajala je plastična kanta s vodom za ispiranje, jer vodokotlić nije funkcionirao. Prst mi je propao u prazno kada sam pritisnuo polugu. Kad gle, na podu uz posudu s vodom, bilo je proliveno nekoliko kapljica, što je ukazivalo na to da je ovdje netko bio nedavno. Pomislio sam: "Bolje da se gubim odavde dok se vlasnici ne vrate. Mogli bi pomisliti da sam provalnik - što sam, uostalom, i bio. Mogli bi me zatući nekom motkom kao onog jadnika maloprije." Već sam krenuo prema izlazu kada me je znatiželja povukla lijevo u sobu s prašnjavim televizorom. Obično ispod televizora stoje stare novine. Htio sam sa sobom barem ponijeti neku 'novost' da vidim što se zbiva u svijetu. I zaista, ispod televizora su bile jedne novine, 'Morning Herald'. Na zidu iznad televizora bila je slika četveročlane obitelji. Svi su izgledali, barem za tu priliku – sretni i nasmiješeni. Bio je to par u svojim ranim tridesetim godinama. Djevojčica je mogla imati 6-7 godina, a dječak nešto mlađi. Krenuo sam skinuti sliku da vidim ima li na poleđini napisani datum.
    "Tko si ti i što radiš ovdje?",  iznenada začuh glas iza sebe. Držeći se s obje ruke uz jednu stranu okvira vrata, stajala je djevojčica malo nalik na onu sa slike. Drhtala je i izgledala je uplašeno. Mogla je imati oko 10 godina, ali su crte njenog lica odavale težak život. Imala je na sebi prljavu čipkastu haljinicu s naramenicama koja je sezala do ispod koljena. Na nogama je imala već odavno iznošene cipelice. Bojažljivo je očekivala moj odgovor. Kao vaišnava, trebao bih joj reći istinu, ali to sada stvarno nema smisla. Uostalom, ne bi mi nitko ovdje povjerovao da sam Hare Krišna monah iz prošlosti kojega su Leprechauni poslali u budućnost. Morao sam na brzinu smisliti neku masnu laž.
   "Možeš me zvati Vrišabha. Oprosti, ali ja se upravo oporavljam od amnezije. To je jedan mentalni poremećaj kada osoba zaboravi detalje iz svoje prošlosti. Prije nekoliko mjeseci sam doživio prometnu nesreću i sada se polako vraćam u normalno stanje. Došao sam ovdje jer mislim da mi ovdje živi dobar prijatelj kojega dugo nisam vidio. Volio bih ga ponovo sresti." Nije rekla ništa, a njen izraz lica je izgledao kao da niti ja nisam ništa rekao. Samo me promatrala.
   "Da li ovdje još uvijek živi Ronnie?", izmislio sam izgovor svog dolaska.
   "Ne... ovdje nije živio nikakav Ronnie", odgovori ona tihim glasom.
   "Ispričavam se što sam te uplašio. Mene se ne moraš bojati. A kako se ti zoveš?"
   "Theodora."
   "Znaš li da to na starogrčkom znači Božji dar?" Samo je odmahnula glavom.
   "Mogu li te zvati Dora?"
   "Možeš."
   "Dora, gdje su ti roditelji i brat?", upitao sam pokazujući na sliku.
   "Nemam nikoga. Roditelji su mi umrli. To na slici je moja mama kada je bila mala i njen brat. On je živ. Kod njega radim."
   "Znači, ti ovdje živiš sama?" Samo me gledala. Sigurno se bojala odgovoriti da je sama i da nema zaštitu. Uostalom, nije ni čudno, za nju sam bio potpuni stranac koji još k tome ima i 'mentalni poremećaj'. Zaključio sam, da je netko od odraslih živio u kući, vidjelo bi se po uporabi predmeta po sobama, a vjerojatno i dvorište pred kućom ne bi bilo obraslo u korov. Nisam insistirao da odgovori na moje pitanje, ali sam joj zato postavio drugo: 
   "Radiš kod ujaka. A što radiš?"
   "Radim kućne poslove i u zamjenu dobijem hranu i malo vode." Pokretom ruke pozvao sam Theodoru da zajedno sjednemo na kauč. Plaho je prišla i još uvijek malo drhteći, sjela na pola metra od mene. Oči su mi postale vlažne od sažaljenja. S obje ruke sam primio njenu desnu ruku i gledao je u oči. Gledajući me šuteći, osjetio sam da se opustila i da počinjem stjecati njezino povjerenje.
   "Dobiješ malo vode. Što to znači 'malo vode'?"
   "7 dl dnevno. To je sve." Nakon kratke pauze doda: "Zato i jesam bolesna. Oscar mi je rekao da sigurno imam upalu urinarnog trakta i poremećaj u bubrezima. Tako nešto."
   "Oscar ti je ujak?"
   "Ne. Ujak se zove Patrick. Oscar je jedan dobar čovjek s kojim se poznajem. Znao je moje roditelje. Theodora malo zastane, pa upita: "Zaboravila sam, kako se ti ono zoveš?"
   "Vrišabha. To je moje duhovno ime. Ako ti je lakše, možeš me zvati i Vladimir."
   "Vrišabha, ti si stranac. Odakle si?"
   "Iz Hrvatske."
   "Nikad čula. Gdje je to?"
   "Južna Europa. Na obali Jadranskog mora."
   "Opet ne znam. Nikada nisam išla u školu. To je samo za bogatu djecu."
   "Dora, podsjeti me zašto nema dovoljno vode."
   "Sve je zagađeno otrovima i radijacijom. Tako sam čula od odraslih. To će ti Oscar bolje objasniti. Upoznat ću te s njim."
   "Pretpostavljam da ti je zbog nedovoljno vode koža suha i ispucala, a kosa sivkasta."
   "Da; ja sam još sretna što uopće imam kosu. Hej, a kako ti imaš tako lijepu kosu i zdravu kožu? Da li dobiješ dovoljno vode?" Ništa nisam mogao reći. Grlo mi se stegnulo i počeo sam jecati. Tada se ona osjećajno unijela u moje lice i tiho upitala: "Vrišabha, zašto plačeš?" Njeno pitanje je još više pojačalo izljev mojih emocija. Trebalo mi je 2-3 minute da se primirim.
   "Znaš, ljudi su do prije sedamdeset godina imali vode skoro u izobilju. Kupali su se u rijekama, morima i jezerima. Bilo je pitkih potoka i bunarske vode. Čak su vodom prali aute i šmrkovima polijevali ulice. Iako su vrlo dobro znali da je ona od vitalne važnosti za život na Zemlji, njihova pohlepa bila je jača od znanja, pa su trovali vodu otpacima iz tvornica..."
   "Čitao si o tome?"
   "Da, dušo. Čitao sam o tome." Približio sam se tik do Theodore i kao brižni otac prebacio svoju lijevu ruku oko nje. 
   "Dora, kako se kupaš i pereš rublje?"
   "Postoje brodovi koji idu na daleku pučinu i tamo nagrabe čistu vodu za kupanje i pranje rublja. Voda uz obalu je, kažu, previše kontaminirana, ali ja je ipak koristim za kupanje i pranje rublja jer nemam novaca da kupim vodu s pučine. Ponekad se kod ujaka okupam u vodi s pučine, kada nikoga nema kod kuće. On je kupuje."
   "Gdje ti uopće živiš, kod ujaka ili ovdje?"
   "Tamo sam većinu dana, jer radim. Ponekada i prespavam kod njega. Iako tamo imam svoju sobu, ne volim biti kod njega jer me njegove kćerke ne vole, a on i ujna me samo iskorištavaju." Po izrazu mog lica, već je naslutila što sam ju htio upitati, pa je sama nastavila: "Nemam drugog izbora. Posvuda je opasno. Ubijaju ljude zbog malo vode. Kod njega barem imam neku vrstu utočišta. Ne znam gdje bih se još mogla zaposliti. Osim toga, oni žive na samo pet minuta hoda odavde, u Castle Aveniji." Jedno vrijeme nisam mogao ništa reći. Nije bilo niti potrebno. Šuteći smo govorili jedno drugome više negoli riječima. To je bio razgovor srca i dva para suznih očiju. Theodora je prekinula tišinu.
   "Vrišabha, otkada mi je mama umrla, nitko nije prema meni bio tako dobar kao ti." To mi je rekla djevojčica s kojom sam se poznavao tek dvadesetak minuta.
   "Imaš li ti obitelj?", upita me ona.
   "Imam roditelje, ali ne i svoju obitelj. Nisam oženjen i nemam djecu." Njen molećivi pogled kao da mi je govorio: "Molim te povedi me sa sobom."
   "A gdje ti živiš?"
   "Uh... ovaj; to je malo komplicirano za objasniti jer ne znaš zemljopis."
   "Gdje god da je, mogu li i ja poći s tobom?"
   S još uvijek vlažnim očima i stegnutog grla, samo sam odmahnuo glavom. Opet smo oboje samo plakali i šutjeli nekoliko minuta.
   "Dušo, kasnije ću ti objasniti zašto to nije moguće. Ne sada. Nego, kaži mi koliko ti je godina."
   "Za dva tjedna navršit ću deset, a ti?"
   "Ja imam četrdeset pet."
   "Što? Mislila sam da nisi stariji od trideset."
   "Zar izgledam tako mladoliko?"
   "Pa da, s obzirom da ljudi žive najviše pedeset pet godina." Radije negoli da gnjavim Theodoru teškim pitanjima, o tome sam htio porazgovarati sa stanovitim Oscarom kada ga upoznam.
   "Reci mi, ako ti nije teško, kako si izgubila roditelje?" Na moje pitanje, samo se zagledala u jednu točku ispred sebe i polako počela govoriti: "Otac je poginuo u ratu kada je došla engleska vojska da zauzme naše izvore vode. Ja sam tada imala jednu godinu. Uopće ga se ne sjećam. Mama je umrla prije tri godine od dehidracije jer je meni davala jedan dio svog dnevnog sljedovanja vode. To je krila od mene i ujaka. U jednom trenutku je bilo prekasno da se bilo što učini za nju." Da joj donekle olakšam emocije, prešao sam na drugu temu.
   "A što je s tvojim bolestima? Jesu li izlječive?"
   "Oscar kaže da jesu, ali trebala bih piti više vode, a to je gotovo nemoguće."
   "Zašto?"
   "Pa, zato što dobijemo dnevnu količinu po osobi 7 dl, jer više vode nema na raspolaganju. Ja se vodim kao dio Patrickovog domaćinstva, pa preko njega dobijem vodu. Probala sam piti morsku vodu s pučine, ali od nje budem još više žedna." Nisam mogao ništa reći na to. Samo sam odmahivao glavom.
   "Draga Dora, ja ću ovdje biti samo tri dana. Ako bih mogao ostati duže, sigurno bih se pobrinuo za tebe. Žao mi je što ti trenutno ne mogu pomoći." Bila je vidno dirnuta mojom izjavom, ali ništa nije rekla.
   "Što radi Patrick? Mislim, koji mu je posao?"
   "Radi u rafineriji vode."
   "U rafineriji vode? Što je to?"
   "To je postrojenje za pročišćenje kontaminiranih podzemnih izvora vode. Ne znam ništa više o tome. Morat ću za pola sata biti kod Patricka. Idem pokupiti rublje iz zadnjeg dvorišta. Ti budi tu."
Kada je izašla, provirio sam malo kroz vrata njene sobe i ugledao upravo ono što sam tražio – staklenu bocu. Bila je to boca od 1 litre, a na dnu je preostao još jedan decilitar vode. Nisam htio ulaziti unutra da me ona krivo ne shvati, ali sam u dnevnoj sobi sjeo na stolicu na takav način da kroz odškrinuta vrata imam dobar pogled na bocu u njenoj sobi. Mislio sam u sebi: "Dragi moj Gospodine, molim te podari mi svoje blagoslove da uspijem u svojoj namjeri."
   Usredotočio sam svoj pogled na bocu, i snagom svoje volje pokušao je napuniti pitkom vodom, onako kako me učila Poi. Drhtao sam od želje da napunim tu bocu i nakon 3-4 minute – ništa se nije dogodilo. Nisam imao vjeru u sebe da to mogu učiniti. U nemoći sam spustio glavu u svoje dlanove i plakao. Znao sam da svaki čovjek ima ogroman potencijal u sebi. U vedska vremena ljudi su mogli mantrama paliti vatru, prizivati kišu, odagnati oblake, liječiti bolesti... Mogli su pamtiti tako da im knjige nisu niti bile potrebne, a mi kržljavci 21. stoljeća, možemo koristiti tek do 5% potencijala svojih mentalnih mogućnosti. Ljudi su nekada mogli živjeti duže od tisuću godina, a sada samo pedeset pet. Sve se degradira, ponajviše ljudski moral..."
   Kada sam digao glavu, vidio sam da Theodora šuteći stoji dva metra ispred mene i gleda me. Sigurno se čudila zašto opet suze u mojim očima.
   "Ah, ništa", odmahnuo sam rukom, "samo nešto razmišljam."
   "Vrišabha, gdje boraviš dok si u Dublinu?" Postavila mi je pitanje na koje sam sasvim zaboravio.
   "Pa, zapravo... danas sam stigao i još nemam nikakav smještaj."
   "Možeš koristiti moju sobu. Ja ću biti kod ujaka."
   "Hvala ti, Dora." Po prvi puta sam na njenom licu vidio smiješak. Bila je sretna što može nešto učiniti za mene. Ušla je u svoju sobu, postavila čistu posteljinu i rekla: "Ti budi tu. Evo, ovdje imam samo ovoliko vode da ti ponudim, a tu su ti 'Nutriflex' krekeri. Njih ima dovoljno. Sada je 13.42 h. Ja ću doći oko 17 h pa ću te odvesti da upoznaš Oscara, ali morat ću se vratiti kod ujaka do 20 h. Ti se raskomoti. Vidimo se kasnije." Ispratio sam je do dvorišnih vrata, usput da vidim što je bilo s onim nesretnikom. Netko ga je uklonio, ali krv je još uvijek bila na pločniku.
   Konačno sam pogledao novine koje su bile ispod televizora. Datum na njima bio je 27/02/2059. Budući da su novine bile stare, i datum je bio stari. Pogledao sam na kutiju 'Nutriflex' krekera. Pisalo je 'Upotrebljivo do 15/12/2061'. Ostavio sam novine i pogledao u ono malo vode na dnu boce. Iz radoznalosti sam popio samo pola gutljaja iako moje suptilno tijelo nije trebalo vodu i hranu. Voda je bila toliko neukusna da sam napravio grimasu dok mi je išla niz grlo. Krekeri su imali ukus psećih biskvita. Lista sastojaka bila je puna naziva raznih sintetičnih kemikalija. Jedva sam pojeo pola krekera. Nisam mogao a da se ne sjetim ukusnog prasadama1 i prirodne hrane koju sam sve do nedavno jeo u Fenori kod Saltrana i Sinead. Čak i da sam imao osjećaj gladi i žeđi, sasvim sigurno ne bih pojeo i popio ono malo što je preostalo Theodori. "Što da joj kažem ako me pita zašto ne pijem i ne jedem? ... Sjetio sam se. Reći ću joj istinu!" Na mojem satu bilo je 14.20 h, a mehanički zidni sat u kuhinji pokazivao je 14.31 h. Koji god da je bio točan, imao sam dovoljno vremena da malo prošetam uokolo dok se Theodora ne vrati.
   Poznavao sam Clontarf prilično dobro, jer tu sam prije nekih pedeset pet godina običavao dolaziti u streličarski klub svakog ponedjeljka. "Sjećam se kako smo u klubu imali automate s bistrom izvorskom vodom. Besplatno. Mogli smo piti koliko smo htjeli, a sada... Zbog nekih pohlepnih gamadi, ljudi već desetljećima žive k'o štakori u laboratorijima za testiranje lijekova. Ma, gdje su sada te gnjide koje su upropastile čitav svijet? Posjekli su sve tropske šume; poklali na milijune krava, svinja, kokoši, itd. Uvjerili su lakovjerni, glupi narod kako je život nemoguć bez mesnih proteina. Sigurno nisu ovdje. Vjerojatno udobno žive na nekim rajskim otocima u Polineziji, dokle radioaktivna kontaminacija možda još nije prodrla – ako u svijetu još uopće postoji mjesto koje bi se moglo nazvati rajskim."
   Dok sam tako razmišljao, polako sam prolazio ulicama koje sam jedva prepoznavao. Ljudi koje sam rijetko viđao – izgledali su kao spodobe bez kose. Upijenih obraza i blijede suhe kože. Činilo mi se kao da besciljno bauljaju gradom otvorenih usta kao ribe izvađene iz vode. Gledali su me u čudu dok su prolazili pored mene. Čak i s prozora, šutke bi me pratili svojim pogledima. Osjećao sam se nelagodno, sjetivši se da me svakog trenutka može netko zaskočiti kao onog jadnika iz Theodorine ulice. Pa ipak, išao sam dalje. Naposljetku, bio sam u tajnoj misiji; uljez koji se šeta ukletim gradom baš kao što su se nekada ljudi šetali zoološkim vrtovima.
   U glavi sam imao predstavu vodiča kroz zoološki vrt, koji govori posjetiteljima: "Poštovane dame i gospodo, s naše lijeve strane možete vidjeti krletku s dvije žene na prozoru, na čijim licima se vidi grč boli od tuberkuloze koja ih razjeda. A ovdje malo niže, niz put – to vam je starac od pedeset godina s otvorenim ranama na licu iz kojih istječe gnoj. S naše desne strane nalazi se krdo pustinjske djece koja čeprkaju po smetlištu ne bi li našli nešto za jelo. A sada obratite pažnju na dva primjerka ljudskih mužjaka s degeneriranim udovima, kako upravo ulaze u svoj brlog. Oooooooh, a pogledajte sada jedinstveni prizor – kralja džungle koji se upravo provozi u svom automobilu i jede 'Nutriflex' biskvite. Može vam biti čast što ste vidjeli jednu od rijetkih zvijeri na ovom mjestu. Idemo dalje. Nemojte se uplašiti krikova žedne žene koja skvrčena umire u agoniji. Interesantno je da se oko nje okuplja nekoliko debelih štakora koji su, usput rečeno – najčešće viđena životinja u ovom zoološkom vrtu."
   Trgnuo sam se iz loših misli i sjetio se svojih prijatelja Leprechauna. Da nije bilo Theodore, vjerojatno bih poslao telepatsku poruku Quodvoldeusu i Abadonanu da me vrate natrag. Već i ovo što sam vidio, bilo je sasvim dovoljno. Bilo mi je muka od okolnih prizora, ali nisam htio ispasti kukavica i upropastiti misiju zbog koje sam došao. Krenuo sam natrag. S obzirom na prilično kratak pređeni put, neočekivano sam se umorio. Vjerojatno zbog lošeg zraka koji je otežavao disanje. Primijetio sam da su automobili koji su rijetko prolazili – imali gotovo nečujne motore. Na krovu su imali ploče sa solarnim ćelijama. Najčešće prijevozno sredstvo je bio bicikl.

Fusnota:

1 Hrana koju vaišnave kuhaju za zadovoljstvo Gospodina Krišne nije obična vegetarijanska hrana, već je produhovljena time što je s duhovnom predanošću spremana i nuđena Krišni na oltaru. Takva hrana se zove prasadam.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Poruka iz budućnosti 14. Poruka iz budućnosti 16.