"Koliko sam primijetio, ljudi ne žive svoj osobni život u svom istinskom elementu, temeljenom na duhovnim istinama, već žive nečiju tuđu verziju svoga života u skladu s onim što neki drugi očekuju od njih, kako bi se trebali ponašati i što bi trebali misliti", zaključi Quodvoldeus.
   "U suštini, dok god su ljudi u svojoj fizičkoj formi uronjeni u realnosti temeljene na emocijama straha, do tada su vibracijski isključeni i odvojeni od realnih potencijala, koje bi imali kada bi se uspjeli povezati s onim drugim dijelom svoje svijesti – dijelom koji potječe s mnogo više razine."
   "Vrišabha, što je po tvojem mišljenju uzrok toga?"
   "Uzrok svega ovoga je to što smo se mi kao ljudska bića jednostavno, odrekli svoje moći. Mi već odavno ne razmišljamo svojom glavom, sami za sebe, nego samo pratimo onoga ispred nas; bez ikakvog pitanja. I još očekujemo da i svi drugi rade isto tako. Srećom, ja sam ispao iz te kolotečine kada sam se prihvatio istinskog duhovnog života."
   "A zašto si onda i ti kupio ovu pastu za zube ako si jedan od onih koji razmišlja svojom glavom?"
   "Dok sam kupovao, mogao si primijetiti, da sam imao listu štetnih sastojaka i aditiva koje stavljaju u higijenske preparate i hranu. U skladu s mojom listom, niti jedan od ovih sastojaka nije opasan po zdravlje i nije načinjen od životinjskog porijekla; što je prava rijetkost. Još uz to, na ovoj pasti piše da nije testirana na životinjama."
   "Ne razumijem. Što time želiš reći?"
   "Time želim reći da se ogromna većina kemijskih proizvoda prvo testira na životinjama. A kako to rade... bolje da ti ne pričam. Tvoje leprechaunsko srce to ne bi izdržalo. Ali ipak ti želim reći da je to testiranje ne samo okrutno, nego je i bezumno jer se životinje biološki razlikuju od nas. Zato na primjer, ako se neki testirani lijek pokaže dobar na štakoru, zecu ili mački – ne mora značiti da će imati isti učinak i na ljudima. Zapravo, često puta i nema, jer je farmacija nebrojeno puta morala s tržišta povući mnoge lijekove koji su nakon izvjesnog vremena počeli stvarati strahovite popratne efekte, pa i smrt kod nemalog broja ljudi."
   "Pa, to je van svake pameti. Šokiran sam. Ako su kemijski lijekovi tako opasni i nepredvidivi, zašto ih onda ljudi uopće koriste, umjesto da se liječe ljekovitim biljem kao mi u Seandomhanu?"
   "Ljekovito bilje je dostupno skoro svakome. Međutim, ako bi ga ljudi masovno koristili, onda profiteri ne bi mogli na ljudima zarađivati ogromne svote novaca. Zato oni ljudima sustavno nameću laži i prisiljavaju ih da koriste farmaceutske 'lijekove'. Da bi postigli svoje ciljeve, služe se javnim medijima, sustavom školstva, politikom, ekonomijom, znanošću, policijom i vojskom. Ma, da ti ne pričam dalje..."
   "Čekaj malo. Nešto mi tu nije jasno. Ako ljudi već znaju da ih netko manipulira na taj način, zašto onda uopće kupuju njihove nazovi-lijekove?"
   "Zato jer im je ispran mozak! Znanstvenici su ljude uvjerili kako su oni pametniji od Boga i Njegove prirodne medicine. Dokle god ima budala koje kupuju te gluposti, farmaceutski profiteri će na njima praviti profit. Ako bi nestalo potražnje na tržištu za tim proizvodima, mafija koja vodi tu industriju morala bi zatvoriti svoje tvornice ili bi morala početi proizvoditi ono što javnost zahtijeva."
   "Čuo sam svašta o Lobhadomhanu, ali da su ljudi toliko degradirani - to nisam znao."
   "Ovo što sam ti rekao, samo je dio priče. Čuj ovo, ta ista mafija koja primorava ljude da kupuju njihove 'lijekove' – stoji iza multinacionalnih kompanija koje proizvode komercijalnu hranu. Drugim riječima, oni u takozvanu hranu ubacuju otrove kako bi ljudi postali bolesni i kako bi morali kupovati farmaceutske lijekove." Izvukao sam iz torbe spisak industrijskih aditiva (E-brojeva) i predočio ga Quodvoldeusu.
   "Vidi Quod, ovo je dugačka lista E-brojeva koji predstavljaju određene kemikalije. Većina ih je otrovna u manjoj ili većoj mjeri. Neke od tih kemikalija su čak kancerogene."
   "Zar ljudi ne pročitaju kemijski sastav onoga što stavljaju u sebe?"
   "Jesi li ti vidio nekoga tamo u trgovini kako čita spisak sastojaka prije negoli artikl stave u košaricu?"
   "Hm... pa, osim tebe  - nisam."
   "Istini za volju, ima rijetkih iznimki. Ali općenito, ljude uopće nije briga što trpaju u sebe i što daju svojoj djeci. Znaš zašto? Zato jer im je netko temeljito isprao mozak tako da vjeruju da im farmacija i industrija hrane žele dobrobit. Ogromna većina tih ljudi su zapravo poslušne ovce koje se povode za nametnutim trendovima. Manipulatori im samo daju neki 'dobar' razlog, tj. izgovor zašto bi trebali nešto konzumirati – i ljudi to slijede. Na taj način im možeš prodati otrovne 'lijekove', hranu i higijenske preparate, pa čak i uvaliti mikročip pod kožu radi nametanja kontrole i programiranja emocija. To se zove psihološki terorizam."
   "Što manipulatori žele time postići?"
   "Dobiti gomilu zombija koji će razmišljati onako kako im se nametne i onda s njima mogu raditi što god zažele."
   "Zašto se ljudi ne bore za svoju slobodu?", podignutih obrva upita Quodvoldeus.
   "Zato jer misle da su već slobodni."
Nakon kraće pauze morao sam promijeniti temu.
   "Quod, moram ići u toalet. Ti me čekaj ovdje."
   "Dobro, a gdje je taj toalet?"
   "Eno tamo. Moraš i ti?"
   "Ne. Moram samo oprati ruke."
   "Evo ti onda vlažna maramica. To ti je samo za jednokratnu upotrebu. Usput rečeno, ova je s mirisom kamilice, što će ti se sigurno svidjeti." Kada sam se vratio do mjesta gdje sam ga ostavio, stavio sam mobitel na uho i počeo dozivati: "Quod, da li me čuješ? Gdje si?" Ubrzo sam osjetio kako me povlači za jaknu s desne strane, tiho rekavši: "Ne brini. Tu sam."
   "Aha! Tu si. Dobro. Sada idemo u banku. Ti me slijedi i kada dođemo tamo – nema više pričanja, jer ću stajati u redu među drugim ljudima. Može?"
   "Može. Ne znam što je banka, ali nadam se da je nešto zanimljivije od trgovine."
   "Pa, ne baš. Ali sada nemamo vremena govoriti o tome." Kada smo ušli u banku, petnaestak ljudi je već čekalo u redu. Stavio sam telefon na uho i rekao: "Quod, najbolje je da me pričekaš pred ulazom. Ako budeš sjedio unutra na stolici, netko će sjesti na tebe. Čim završim, nađemo se ovdje. Mislim da će mi trebati dvadesetak minuta." Kao što sam pretpostavio, trebalo mi je skoro pola sata da obavim što sam trebao.

Quodvoldeus u neprilici

   Po izlasku iz banke, ponovo sam stavio mobitel na uho, praveći se da telefoniram. "Quod, gdje si? Gotov sam. Idemo dalje." Nije bilo odgovora. Probao sam glasnije, prelazeći s jedne strane hodnika na drugu. Opet ništa. Obuzela me panika pri pomisli da mu se dogodilo nešto nepredviđeno. Žurnim koracima krenuo sam niz hodnik vičući: "Quod! Quod, javi se. Gdje si?" Nakon otprilike pet minuta, čuo sam neku graju na gornjem dijelu shopping centra. Skoro sam preletio pokretno stubište, gurajući ljude u stranu.
   "Ma, kažem vam. Nisam blesava. Vidjela sam svojim očima", vikala je jedna debela crnkinja unoseći se u lice dežurnom čuvaru centra. Kraj njih je stajala jedna plavokosa djevojka koja je uznemireno pogledavala čas u crnkinju, čas u čuvara. Tu se skupila grupica od nekoliko prolaznika. Ugurao sam se među njih i s udaljenosti otprilike tri metra slušao razgovor.
   "Polako gospođo. Smirite se. Nisam razumio što je točno bilo," obrati joj se čuvar. Iako sam bio u velikoj neizvjesnosti zbog Quodvoldeusa, morao sam se nasmijati vidjevši debelu crnkinju s debelim usnicama i razrogačenim očima, s kakvim je žarom govorila o svojoj dogodovštini. Podsjećala me na Maha-mantru koja je imala mistično iskustvo s Quodvoldeusom. Pretpostavljao sam da i ovo ima neke veze s njim. I naravno, nisam se prevario.
   "Ostavila sam na lavabou pakovanje higijenskih uložaka. Uzela sam jedan da... ovaj, uh... da promijenim u toalet kabini. I znam točno da je preostalo još tri..."
   "Gospođo, jel' vi to mene zafrkavate?", sada već malo prijetećim tonom obrati joj se čuvar. "Kakve veze uprava našeg centra ima s time što ste vi mijenjali uložak?" U razgovor se ubacila uznemirena plavokosa djevojka.
   "Pustite je da dovrši, pa ćete onda i od mene čuti što imam za reći." Crnkinja zahvalno pokaže znak glavom djevojci, pa zatim nastavi: "Dakle, na lavabou su u pakovanju ostala tri uloška i kada sam izašla iz kabine, vidjela sam kako mi je pred očima to pakovanje nestalo, da bi se nekoliko sekundi kasnije pojavilo s jednim uloškom manje. Bila sam šokirana. Zapravo, još uvijek sam šokirana. I to nije sve. Nekoliko sekundi kasnije jedan je izgužvani uložak niotkuda poletio prema zidu. Eno ga još uvijek na podu. Ja vam kažem; ovo mjesto je opsjednuto duhovima."
   "I to nije sve!", upadne plavokosa djevojka. "Taman sam se i ja pojavila na vratima toaleta kada se nešto nevidljivo zatrčalo na mene. Vrisnula sam i zalupila vratima za sobom. Ali su se vrata sama otvorila i kao da je netko nevidljiv istrčao van."
   "Da. To sam i ja vidjela", dobaci crnkinja. Lica ljudi koje sam mogao vidjeti, poprimila su izraz kao da su vidjeli čudovište iz Loch Ness-a.
   "Ovdje nisu čista posla...", jenjavao je iza mene glas djevojke dok sam niz hodnik koračao prema ženskom toaletu s mobitelom uz uho.
   "Quooooood! Gdje si? Quooooood!" Dovikivao sam svog neobičnog prijatelja.
   "Evo me. Tu sam", s moje lijeve strane dopro je do mene već poznati glas.
   "Uh, dobro je. Tu si. Bio sam zabrinut zbog tvog nestanka..." Iznenada su iz toaleta izašle neke žene, pa sam 'preko telefona' obavijestio Quodvoldeusa da odemo na neko mirnije mjesto. U prizemlju shopping centra nalazilo se jedno kino pred čijim ulazom je bilo sasvim mirno. Kino je bilo uvučeno desetak metara od glavnog hodnika. Budući da tada nije bilo nikoga uokolo, našli smo idealno mjesto za nastavak razgovora.
   "Dragi moj Quodvoldeuse, što se dogodilo s tobom u zadnjih pola sata i kakve si sve nestašluke napravio?" Bilo mi je užasno krivo što nisam mogao vidjeti izraze njegovog lica dok mi je govorio sljedeće: "Dok si ti tamo čekao u onom redu, meni se javila potreba da idem u toalet. Srećom, ranije si mi pokazao gdje se nalazi. Nakon što sam obavio nuždu, htio sam oprati ruke dok još nitko nije došao. Ali, nisam mogao dokučiti onu cijev iz koje obično istječe voda..."
   "Dobro. I onda?"
   "I onda sam vidio paketić vlažnih maramica. I baš kada sam uzimao jednu, iznenada je došla neka velika crna žena..." Moj smijeh je prekinuo njegovu ispovijest. Čuo sam ga kako se i on počeo smijuljiti pitavši: "Zašto se smiješ?" Nisam mu mogao odmah odgovoriti. Trebalo mi je malo vremena da se priberem. Iz daljine su me gledali neki prolaznici, valjda misleći da sam lud ili na drogama. Nisu znali da sam imao sugovornika koji me ludo zabavljao svojom pričom.
   "Ha, ha... Ostatak priče mi je poznat. Da ispričam Zboru mudrih kako je druid Quodvoldeus u Lobhadomhanu ženama krao higijenske uloške, srušili bi se ili od nevjerice ili od smijeha."
   "Da kradem – što? Pa, ja nisam ništa htio krasti. Mislio sam da je to besplatno priloženo za brisanje ruku."
   "Ah, nećemo sada o tome. Samo da znaš da to nisu bile vlažne maramice, kao što si već mogao primijetiti."
   "Otkuda ti to znaš?"
   "Čuo sam ispovijest one crnkinje."
   "Yep! Moj dragi prijatelj Vrišabha se opet našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nego, daj da idemo odavde. Ovo mi je sve dosadno i besmisleno. Ima li ovdje neka šuma?"
   "U suštini ima nešto slično. Zove se Phoenix Park, ali bolje je da te odvedem u St. Stephen's Green Park jer trebam obaviti još nešto u gradu."
   "Što sada trebaš?"
   "Moram jednom poznaniku vratiti 300 Eura koje sam posudio prije tri tjedna. Trebao sam mu odnijeti još prošli tjedan, ali nisam mogao jer sam bio kod vas."
   "Ne znam što je to 300 Eura, ali što god da je – idemo odavde!"