Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičastu ružu,
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.

Volim te,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte?
ali je te volim,
kličem svitanju.
u ime čega?
u ime prošlosti? u ime obečanja?

Ne, ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te,
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te,
pjesmom nad pjesmama

napisanom srcem,
bez korekture,

bez korica,
bez svilenog uveza.

Ova pjesma je brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena, u moru sudbine, u oceanu sna.

Volim te!
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te!

u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.

Volim te!
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
nedozvoljavam prašini                                                                                            da oduzme sjaj i snagu
ljepoti trenutka.

Volim te!

jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.

Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
glas postaje eho,
širi se beskrajem,
odlazi u vječnost i
vraća se k meni i tebi
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica i
prospe ljubičasti suton,
nad san o ljubavi 

LJUBAVI MOJA !