nisam sasvim sigurna da li sam te doista željela imati onda kada si ti želio mene.... ali ti pouzdano mogu reći, sada kad me više nemaš, imaš me još uvijek.

dok sam bila tvoja, bila sam kraljica u izobilju sreće.... danas sam prosjakinja pred mojim vlastitim vratima.... prosim segmente zaborava, koje samoj sebi ne želim udijeliti.... jer mi je predragocjeno i samo sjećanje na nas.

priznajem da ne razumijem ljudsku vrstu.... nisam sazrela da shvatim kako ljudi vole.... ne shvaćam kako jednostavno jednu osobu odbace kao igračku i zamijene je drugom, a pri tome govore o ljubavi.

samo znam da još uvijek mogu čuti tvoj glas.... i da vatra tvojih usana još uvijek plamti na mojoj koži.... a ponekad me zaboli ožiljak na tvojim grudima.... osjećam te, iako moji dani više ne blistaju istim bojama kao u onim svetim trenucima proživljenim s tobom.

i listam kroz 77 stranica pjesama koje si kažeš pisao meni....  ne one što su bile za aplauz.... već one skrivene od svijeta kao i pisma u noćima čežnje.... kao tvoje suze kada si mislio da me gubiš.... i vjernost koju si mi darivao u svo vrijeme dok si bio sa mnom govoreći da sam jedna i jedina tvoja prava žena zauvijek.

odavno više ja ne tražim sebe. otkako znam gdje ja jesam. a to je uz tebe.... neovisno o prostoru, vremenu i ljudima koji se upravo ogledavaju u tvojim očima.... o poljupcima, zagrljajima ili pažnji koju udjeljuješ, kome i čemu god, neovisno.

jer tako mi kaže tvoje srce.