Nikada nitko nije stajao pred mojim zatvorenim vratima. Nikada ih nisam za sobom zatvarala. Uvijek su ostala otvorena da se može ući i izaći po slobodnoj volji.
A ja? ... Uvijek sam se našla pred zatvorenim vratima. Uzalud su bila moja kucanja i dozivanja. Nitko me nije čuo, nitko ih nije htio otvoriti. Ipak, moja duša prolazila je i kroz takva nebrojena zatvorena vrata, kroz koja mi nije bilo dozvoljeno proći. Pružala mi podršku, razumijevanje. Nikada nije osuđivala, već je molila da se pogleda, pa makar kroz otškrinuta vrata. Virne i vidi tko to stoji pred njima.
... Jednom kad više neće biti vratiju, kad svjetlost izbriše sve tvorevine ovozemaljskog ljudskog uma i djela ljudskih ruku, možda tada ... možda tada uspijem proći i doći do srca svih koji mi nisu htjeli otvoriti vrata.
Hvala ti dušo moja, što si uvijek bila uz mene i pružala mi oslonac, u trenucima dok se srce paralo pred zatvorenim vratima.
bglavac
edin.kecanovic
