Osmijeh. Prekrasan je, zar ne?

Imam li lijep osmijeh? Smijem li se uopće?

Da? Sigurno? Ne.

To nije osmijeh.

To je iluzija koju javnost vidi.

Svu su samo prolaznici kroz život, pun trnja i prepreka.

I ja sam prolaznik, s bolnim osmijehom na licu.

Nitko ga ne primjećuje, taj moj osmijeh.

Pravi prijatelj će znati već. Ne brinem.

A ti?

Ti to ne možeš znati.

Moj osmijeh su moji osjećaji, moja raspoloženja, osjećaji za tebe.

Nesretniče, ne razumiješ.

Znaš li koliko se teško smijati?

Razvući usne u prekrasan oblik, pustit glas iz sebe?

Prepoznaješ li boju mog glasa?

Moje osjećaje, moja raspoloženja, moje osjećaje za tebe? Ne.

Osjećam se zatočeno u kavezu između rešetki punih bola i gnjeva.

Moja duša se želi smijati, ali ne može.

Duh mi je zatočen. Želim biti slobodna!

Znaš li koliko vrijedi osmijeh?

Poklanjam ga besplatno, ali vrijedan je najčišćeg zlata.

Jer uistinu, teško se smijati!

Nema riječi kojom bih izrazila radost svog duha zatočenog duboko u meni.

Zamislite ga.

Duh, pun života, zatočen. Zatočen među teškim zidovima!

Nevin, zatočen.

Ni ja ne razumijem.

Samo se želim smijati.

Znaš li koliko je teško smijati se?

Osmijeh. Prekrasan je, zar ne?

Imam li lijep osmijeh?

Smijem li se? Da?

Sigurno?

Pravi prijatelj će znati već. Ne brinem.