Dakle priča počinje ovako.....

Jahao Don Kihot na svome konju...kako se već zvao...i pratila ga Dulčineja....jer Sančo Pansa..odustao odavno.....Ljubav je njihova bila velika, iskrena , tako je bar Don Kihot mislio....Volio je svoju Dulčineju.. ta dao joj je svoje srce...sve svoje misli..čežnje...pojeravao joj snove...planove...A ona ga je slušala...pravila se da mu u svemu vjeruje.....Kad su stigli do koje vjetrenjače...više Don Kihot nije morao vaditi sablju...jer Dulčineja je imala bolji način odbrane....naravno pogađate koji... i uvijek je upalilo . a i vlasnik vjetrenjače se time okoristio...Naravno to bi ona uradila .. dok je hrabri vitez ..umoran od puta utonuo u svoje beskrajne snove...Sve je to gledala mršava Rosinanta...da sad sam se sjetila .. bila je to kobila koju je vitez jahao...ali ona nije mogla govoriti.. već bi samo sa negodovanjem zarzala...A jedino je ona zapravo i voljela svog gospodara.....i od teške muke počela mršavjeti...mučila je nevjera Dulčineje...koju njen gospodar nije ničim zaslužio.Don Kihot je to stao primjećivati, nije više je mogao natjerati u galop...brzo bi posustajala...a jednom ga je skoro prevrnula u blato, Šta se to dešava- upita on svoju draganu. Ništa dragi moj,,,,zar ne vidiš da je ostarila...moraš je mjenjati –reče mu Dulčineja, osmjehnuvši se zavodnički..Don Kihot nerado posluša , i odvede svoju Rosinante na pijacu . Skupilo se mnoštvo ..koje se čudom čudilo.. zašto to on iznenada prodaje svojeg omiljenog konja sa kojim je već u legendu ušao.Ta moram ga prodati- veli on njima....ništa me ne sluša... onemoćao je preko noći.. i sa njim sporo putujem..Ljudi .. ko ljudi...svatko je imao svoje tumačenje...neko se ipak našao da mu kaže pravu istinu i razlog .. zašto mu je konj iznenada oslabio.Don Kihot se bolno osmjehne ..kad je saznao pravu istinu....još je volio svoju Dulčineju.. ali povrijedila ga je njezina nevjera ko mač u srce...i on se sruši na zemlju...Pritekoše ljudi.. dodaše mu vode.. stadoše ga polijevati...i kad se vitez malo povratio i došao sebi promrsi.. Zbogom dobri ljudi...niste me nikad razumjeli....jer ja sam junak iz mašte.. nisam stvaran lik...sve sam vas zavarao...sve ste umislili... Zapravo kad bolje pogledam ...ja sam za sebe stvaran... a vi ste zamišljeni likovi...moje priče...i dobro ste mi služili sve dok ste u mene vjerovali. A sad zbogom...iluzorni svijete.. odoh ja  sa svojim vjernim konjem u legendu.. a tebi Dulčinejo ostavljam tvoju verziju priće .. neka ti ljudi još malo vjeruju.. dok te ne pročitaju... a vjeruj mi . bit će to uskoro.. jer te i jedan konj uspio brzo prozrijeti.. To reče slavni vitez i odmakne puteljkom....sam .. ali sretan .. jer negdje na nekom zavoju sigurno ga je čekao njegov vjerni Sančo Pansa.......