Dogode se tako trenuci kad izloženi vjetru tražimo tišinu kišne večeri. Iz leda se otapa trenutak pa u čaši stvara slike dalekih puteva, koji čekaju…. Dobar ukus ima ova večer, obojena riječima, zamagljena ljubavlju i usklađena pokretima… Iz urbane vreve dolazim na plamen svijeće, izlažem mu svoje srce i najdublje kutke duše… Dogodi se tako da plamen svijeće dočara put prema snu, dogodi se tako i da se raspetlja taj čudan san, kojeg pokušavam odgonetnuti već pola života… Kad mir nastanjuje nečije srce nema loših glasnika ni znakova na putu… Ja i san… Neodgonetnuti san, prepun tajnih šifri i prebogatih misli…Mostovi između svjetova su uvijek spojeni, ako slijedimo one dobre znakove na putu…. Inače je puno loših smjerokaza… Sa mjerom ću zapaliti život na nebu pa neka gori, umjesto najsjajnije zvijezde… Samo sam nijemi svjedok tajne koja ima krasan naziv – život…