Stres ne nosi uniformu. On dolazi u papučama. Uđe dok smo umorni i ne pita smije li. Najprije stane iza leđa, tamo gdje se vrat spaja s mislima i počne polako stezati. Ne boli odmah. Samo podsjeća da je tu. Kao ruka koja se predugo zadržala na ramenu.

Stres voli ramena. Na njih slaže teret koji nije naš. Tuđe ratove, tuđe strahove, tuđe naslove. Ramena se s vremenom podignu, kao da se brane, a mi to ne primijetimo. Naviknemo se na napetost kao na staru ozljedu.

On se hrani glasovima s ekrana. Svaka ponovljena vijest mu je obrok. Svaka crna prognoza nova kost. Uvjerava nas da je stalna budnost isto što i odgovornost. A zapravo nas drži u položaju tijela koje se nikada ne opušta, kao da stalno očekuje udarac.

Kad se smjesti dublje, stres uzme dah pod svoje. Skrati ga. Učini plitkim. Disanje više ne ide do kraja, kao da pluća ne vjeruju svijetu. Tada se misli ubrzaju, a srce počne kucati protiv sebe, ne za život, nego za bijeg.

Stres je stari manipulator. On ne viče. On šapuće. Govori da bez njega nećemo preživjeti. Da je svijet preopasan da bismo se opustili. Da je mir luksuz koji si ne možemo priuštiti. I dok nam to govori, polako nam oduzima tijelo.

Ali tijelo pamti istinu. U šetnji se sjeti kako je biti lagan. U tišini se sjeti da vrat može omekšati, da ramena mogu pasti, da dah može ponovno postati dubok i spor. Stres tada gubi oblik. Počinje se topiti.

Revolucija ne počinje na ulicama. Počinje u mišićima. U trenutku kad odlučimo da nećemo cijeli svijet nositi na vlastitim leđima. Kad ugasimo ekran i upalimo prisutnost. Kad odbijemo biti stalno napeti, stalno spremni, stalno u strahu.

Čuvati se stresa danas znači biti hrabar, ne pristati da nam kradu tijelo, mir i vrijeme, birati život u svijetu koji nas uvjerava da je panika normalna.

A to je, možda, najtiša i najopasnija pobuna koja postoji.

Matija Gerić