Treptaj oka u treptaju sna, trepereći srcem u treptaju uma, treptajući dušom u treptajima bića
vječna igra sudbinom na otoku Kronosova svijeta.
Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje to drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak samo treptaj leptirovih krila?
Otkucaji srca, pluća meki dah, krvotok, ta ponornica u kružnome toku, rijeka što beskonačno teče materijom tijela,
uzburkana plimom vječnih osjećanja, osjećanjem uzbuđenja iz dubine duše vruljom osjećaja u srcu izranja
ili je to samo
treptaj leptirovih krila u trbuhu nježnom, platonovoj špilji sjenkama okrunjeni život, življenog života sjenka
ili je to samo
odbjegli treptaj Kronosova oka?
Strahovi u sjeni, vječnoj tami srca, u pečini život drevnog pračovjeka,
osjećaji tajni, emocije davne,
kristalni kristali hladne sante leda, u dubini mora, sudbine znak na otoku drevnom u beskraju beskrajnoga oceana.
Treptaj leptirovih krila, nježan lahor što tek kožu dira i treptajem nježnim uragane, u dubini srca, sniva.
Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao je tek treptaj leptirovih krila.
A Čovjek taj leptir, anđeo ili sjenka,
čovjek to božansko biće,
odbjegli treptaj Kronosova oka,
kapljica rose na latici cvijeta,
zrnce pijeska u pustinji svijeta.
nježni lahor leptirovih krila,
ili tek
treperavi dašak vremenskoga tijeka.
bglavac
edin.kecanovic
