eto tebe....
stabilan i jak kao stijena. nestvaran i tih kao da si odsanjan već.
pružaš mi opet te iste ruke koje me nekad nisu znale pustiti.
mahale da te pogledam.
vukle me po zelenim bregovima.
gaziš sa mnom mokre staze i sunce me zoveš dok pričaš putevima....
nosiš me preko ludosti do mora od nezaborava.
sačuvane trenutke ispiru valovi....
kristalići soli blistaju na mjesečini.
daruješ mi ključ srebren posvećen sa sitnim plavim slovima, da otvorim ta vrata samo za mene napravljena....
moliš me da šutim....
tišinom da te pustim u onaj isti san.
bglavac
edin.kecanovic
