Kod nekih naroda je šamanizam nasljedan, npr u Vogula (prenosi se na žensku lozu), no čak i kod nasljeđivanja budući šaman se već od malih nogu nećim osobitim ističe: može vrlo rano pokazivati znakove nervoze i nemira ( mi bismo to danas nazvali hiperaktivnost, vrlo prisutnu kod imdigo djece), često ima napadaje epilepsije koji se tumače kao sastanak sbogovima. Kod istočnih Ostjaka šamanizam se ne može naučiti; on je dar Neba koji se prima rođenjem. U području Irtiša on je dar Senkea (boga Neba) i taj dar je očit vrlo rano. I Vasiugani misle da se dar dobija rođenjem, no bez obzira da li je nasljedan ili spontan, šamanizam je uvjek dar bogova ili duhova, pa možemo reći da je on samo prividno nasljedan.

Šamanizam je nasljedan i u Votjaka (Udmurta), Laponaca, sibirskihSamojeda kod kojih kad umre otac sin iz drveta izdjelja lik očeve ruke kojom na sebe prenosi očeve moći. No, nije mu dovoljno da bude šamanov sin, njegov izbor moraju potvrditi duhovi. I u Juraka-Samojeda šaman je prepoznatljiv od rođenja, obično se za takvu djecu kaže da su rođeni „u košuljici“ koja pokriva glavu i takvoj djeci je suđeno da postanu šamani. Takva djeca drugačija od ostale djece, vole lutati i zadržavati se na samotnim mjestima, a prije zrelosti počinju doživljavati vizije, pjevati u snu isl. To je razdoblje inkubacije.

Tek nakon prvih vizija mali šaman se pridružuje nekom starom šamanu i kreće u poučavanje koje počinje tek nakon prvog pravog ekstatičkog doživljaja. Ako izabrani kandidat ne doživi ekstazu, klan ga se odriče i traži drugog kandidata (Tunguzi).Ponašanje mladog kandidata uvjek odlučuje o posvećenju ili ga čak i ubrzava. Događa se da takav dječak pobjegne sam u šumu, na sedam ili više dana, bez ikakve opreme i u toj divljini preživi zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti i hrabrosti hraneći se onim što nađe ili ulovi vlastitim zubima, vrati se kao  okrvavljen, poderan i raščupan divljak koji tek nakon desetak dana počinje nešto nesuvislo mucati, tada slijede oprezna ispitivanja nekog starog šamana koja su upućena Duhu koji je zaposjeo dječaka, a kandidat može zapasti u pravo bjesnilo, ali u tom mahnitom stanju označava među šamanima onoga koji će prinijeti žrtve i pripremiti obred uvođenja dječaka u zanimanje (poziv) šamana i konačno posvećenje.

Reklo bi se da šaman ne može postati nitko tko nije dodirnuo srce tame, bilo kroz bolest, bilo kroz druge oblike inicijacije, čaki ni kad je nasljeđe u pitanju. Ono što je za obične smrtnike smetnja (bolest, patologija) za budućeg šamana je preporuka i biljeg koji ga označuje i izdvaja i posvećuje....