Već smo vidjeli da su bolest, snovi i manje ili više patogene ekstaze uvertira i preporuka za stjecanje šamanskih sposobnosti. To najčešće ne znači ništa drugo nego da je buduči šaman izabran „odozgo“. Ako malo bolje promotrimo svi ti ekstatički doživljaji koji odlučuju o „pozivu“ budućeg šamana sadrže tradicionalnu šemu obreda posvećenja: patnja, smrt, uskrsnuće. S te točke gledišta bilo kakva „bolest-poziv“ ima značenje posvećenja, jer patnja bolesnika odgovara mučenjima (kušnjama) posvećenja. Odvajanje (fizičko ili duhovno) „bolesnika-posvećenika“ slika je obredne samoće (izolacije) prilikom posvećenja. Neminovnost smrti koju spoznaje bolesnik (agonija, gubitak svijesti itd.) podsjeća na simboličku smrt u većini obreda posvećenja.

Dakle, u ekstatičkom posvećenju, neofit (novak) uvjek prolazi neku agoniju. U groznici često neke akutne infektivne bolesti (koja bi običnog smrtnika bez liječenja stvarno i dokrajčila) on se raspada od boli (kidanje tijela), ali čudesno preživi i poslije toga ne samo da stekne imunitet, nego stječe i sposobnost liječenja drugih.

Kod Jakuta je normalno da budući šaman umire i leži tri dana u jurti (koliba) ništa ne jedući i ne pijući. U pradavna vremena morao je tri puta podnijeti obred u toku kojega su ga rezali na komade (simbolički tjelesno mora umrijeti da bi duhovno uskrsnuo i zadobio sposobnosti liječenja) da bi ga poslije sastavili obnovljenog. Ili mu Ptica Grabljivica-Majka odnosi dušu u Pakao (ili zli duhovi/đavoli odigraju istu ulogu), ostavlja je na grani lažne jele da sazri i tek onda je vraća na zemlju.  Kušnje su od tri dana do tri godime, no znakovit je taj broj tri.  Komadanje i obnova su središnja tema posvećenja.

Mene ovo podsjeća na mit o Ozirisu  čije je dijelove Izida skupljala po cijelom Egiptu da bi ga oživjela u još većoj snazi i slavi. I Krist je ubijen i onda uskrsnuo dušm i tijelom (..“ stavi svoju ruku....“rekao je nevjernom Tomi, navodeći ga da se sam uvjeri da on nije prikaza nego tjelesno prisutam)...