Vrijeme nije proticalo onako kako je trebalo. Mrazokap lebdi nošen Aerom, nepomičan ... zvuk kasni za pokretima, a Svjetlo i Tama ne bore se za prevlast - jedna drugu drže na rubu. Akseben stoji, oči su joj sjajne, ali nije to ni Lokunut ni Nokunut ... to je nešto mnogo starije, drevno ... Tlo pod nogama Akseben titra, ali ne kao energija, već kao Odluka koja još nije donjeta.

Nalaska dolazi, korača prema Akseben, ali ne kroz Prostor, ne kroz Vrijeme ...nego kroz Posljedicu. Nalaska gleda u Akseben i možda po prvi put ne zna što bi trebala činiti. Akseben tiho izgovori: Vidjela sam ga. Nalaska zatvori oči: Naravno, onda si shvatila što će se sada dogoditi? Akseben mirno odgovori: Znam što mogu i što trebam činiti.

Nalaska gleda Akseben, vidi sebe u prošlosti, vidi Uzviunuta ... svjesna je kako će Akseben probuditi Aetnouma, ali sigurna je u Akseben - zna da je mlađa i da je jača. Onda Nalaska uhvati Akseben za rame: Ako to učiniš, nitko neće zapamtiti kako si nekada postojala ... Akseben mirno odgovori: Ipak, svi će biti međusobno pomireni ... Nastane Tišina, a onda se Nalaska odluči djelovati.

Nalaska se kreće brže nego što je Vrijeme može pratiti, tijelo joj prolazi kroz čistu energiju, a onda rukom uhvati Akseben za zglob ... Svjetlost i Tama eksplodiraju ... ali, nije bilo Ehonara (athu. zvuka). Pukotina se ne zatvara, raspada se, ali ne nestaje ... raspada se u više manjih Pukotina. Akseben pada na koljena, Nalaska je prekinula njezinu vezu i spoj s Aetnoumom.

Akseben se pridigne i zbunjeno gleda u Nalasku: Zašto ...? Nalaska snažno zagrli Akseben: Ja sam jednom pokušala biti hrabra poput tebe ... jednostavno te nisam mogla izgubiti! Akseben u Nalaskinim očima na trenutak prepozna Aetnouma, Nalaska je odvrati od tog riječima: Možda slijedeći put ne budem s tobom i neću te moći zaustaviti ...