Ogadim se još uvijek nije razišao, još se razvlačio po tlu koje je bilo prekriveno ostacima netom završene bitke. Tlo je bilo crno poput ugljena, a Aer (athu. zrak) jako težak za udisanje ... onaj miris koji ostaje nakon bitke u plućima bio je poput podsjetnika - preživio si, barem ovaj put. Alantael se malo izdvoji od Svjetlonoša koji su užurbano pomagali ranjenima i odnosili mrtve prema lomači kako ih Noktari ne bi 'regenerirali'.

Dok je Alantael stajao sam, oslonjen na stablo, razmišljao je, ali ne o pobjedi ... bio je svjestan da je Ona (athu. Panera) još uvijek tu negdje blizu. Ne moraš se skrivati. Glasno progovori Alantael. Tišina, potraje još neko vrijeme, a onda pokret iza njega ... gotovo nečujan, ali primjetan. Panera se polako pojavljuje iz gustiša grmlja, izlazi polako i hoda oprezno, nečujno.

Kandže su joj gotovo uvučene, pokreti su mirniji, nimalo prijeteći, čak više zavodnički, onako ženstveniji ... ali oči su one iste - u njima nema ni žaljenja, ali ni ponosa, samo Svijest Okoline Prostora. Alantael se okreče prema Paneri: Spasila si nas, ali ja ti još uvijek ne vjerujem ... Panera se brzo osmjehne, mali osmjeh pređe joj preko tamnog lica: Pametno! Pametno zboriš Kavaliru! Alantael postavi pitanje: Zašto? Zašti si nam onda pomogla?

Panera stane pogledom proučavati Alantaela, malo kruži oko njega, gleda ga i proučava nekoliko trenutaka ... kao da promišlja vrijedi li mu odgovoriti iskreno. Poput iskonskog predatora napravi još jedan krug oko Alantaela, ali u tom obilaženju nije bilo nikakve prijetnje, opasnosti. Ja sam rođena iz Mraka i Tame, uobličena sam tijekom Noći bez Lunara, a Žedokrvi ... oni su moja braća, nose isti Žitek. Panera odjednom stane.

Približi se Alantaelu i gledajući ga svojim 'tamokama' mirno kaže: Noktarimi su malo prešli granicu, zaboravili su naše drevne Zakone ... Glad je prirodna, Lov je prirodan, a čak i Smrt je prirodna, ali to što su oni postali nije prirodno. To nije čak ni prava Tama. Glas Panere postajao je sve hladniji, a i sama Noć donosila je onu hladnoću koju osjetiš samo kad je Noć. Panera nastavi: Noktarimi su probudili Prazninu koja može progutati sve nas, bez svrhe, bez kraja ...

Alantael prekine Paneru pitanjem: Dakle, ti si se borila za Ravnotežu? Panaera se glasno nasmije: Kavaliru, nemoj me romantizirati ... Blago nagne glavu i dalje s osmijehom: Borila sam se jer ... ako Noktarimi pobijede ... nikoga više neće biti za loviti. Nastane Tišina, oštra, ali iskrena i istinita. Panera nastavi, ali glas joj je postao mekši: No, nije samo to ... Kavaliru. Alantael podigne obrve upitno. Vidjela sam tebe u opasnosti, tvoje ljude kako čvrsto stojite i držite crtu ... osjetila sam kako ste bili svjesni da ćete pasti, ali ipak ste ostali jedan uz drugoga.

Panera napravi korak uzmaka, spremala se nestati u gustišu iz kojeg se i pojavila: Sviđa mi se to kako vi birate borbu čak i kad nema Nade. To je nešto što ja i moji Narmake ne razumijemo ... ali ja to poštujem! Alantael brzo upita: Hoću li te opet vidjeti? Panera bez okretanja odgovori: Ako Ravnoteža pukne, ili ... ako ti postaneš problem. Nestane, stopi se s tamom, mrakom i gustišem ...