Alanerion ima kožu svjetlo - pepeljastog tona, kosu boje starog srebra i oči koje mijenjaju boju te ju je nemoguće odrediti. Krv mu je purpurne boje, ljekovita je i može liječiti te nije agresivna prema krvi ostalih bića. Alenerion je Kavalir Reda Svjetla, nosi crni oklop prošaran srebrenim slovožigovima Svjetla, ali ispod ogrtača boje Noći nosi ogrlicu Rodonikta - simbol podrijetla kojeg se ne može odreći.

Alanerion je zapravo, a tako ga i naziva Red Svjetla (athu. Svjetlored), Kavalir Sjene Svjetla, sin Tame i Svjetla, ali i krvna spona Prošlosti i Budućnosti. Alanerion se pojavio pred Alantaelom naoružan mačem iskovanim u Tami, svjetlog pogleda ispunjenog Svjetlošću i zatražio je prijem u Svjetlored. Alantael je pristao, ali samo pod jednim uvjetom: Nikada ne smije okusiti krv drugih bića i bit će zaštitnik onih koje Rodonikti nazivaju Krvonosci.

Alanerion je zavjet prisegnuo u Dvorani Praskozorja u petom satu Jutra, vrijeme je to kada je nemoguće odrediti jeli počelo Svitanje ili tek pada Mrak. Od tog trenutka Alanerion nosi oznaku Noćomiša na čijim krilima je zraka Cenusa - mitski Nomicen (athu. šišmiš koji leti i lovi danju, a spava noću).

Alanerion nije običan Kavalir Svjetla, nikada ne djeluje danju, ali noću on je budan na granicama gdje Svjetlost ne dopire, ali njegova volja gori. Još je nešto neobično kod Alaneriona, kad je prvi put vidio Akseben u Ledenoj Dvorani Vremena, još dok je bila djevojčica, on je prema njoj osjetio neki neobičan titraj u krvi - no, nije to bila tamna žudnja, bilo je to nešto uzvišeno, gotovo sveto.

Vremenom, kako je Akseben rasla, rasla je i njegova želja za njezinom nazočnošću, pa se dragovoljno prijavio u odred njezinih zaštitnika i čuvara. Iako je Alantael bio protiv, dogodilo se opet nešto neobično, Divana je inzistirala da Alanerion bude osobni zaštitnik malene Akseben. Naravno, Alantael je morao nevoljko popustiti i promijeniti svoju odluku.

Kako je rasla i sazrijevala, Akseben je počela njegovati svoje odnose s uvijek nazočnim Alanerionom. Akseben je njegovala osjećaje ljubavi prema Alanerionu, ali i nju je nešto neobično stalno odvraćalo od tjelesne ljubavi ... to što ih je stalno sputavalo nisu razumjeli ni Akseben, ni Alanerion, a ni Alantael koji je stalno sumnjao u Alaneriona, ali Divana ga je stalno smirivala kako opasnost ne postoji, čvrsto uvjerena u tu tvrdnju.

Bilo kako bilo, Alanerion je obožavao Akseben, Alantael mu nikako nije vjerovao, Akseben je obožavala Alaneriona, ali nije se mogla zaljubiti u njega, a Divana ih je svo troje stalno tješila uz osmijeh i upozoravala riječima: Makar se Svjetovi raspali, nikada, vas troje (Alanerion, Akseben i Alantael) ne smijete podići mač ili sumnjati jedno u drugoga!