Amazonke su, dakle, prema većini priča koje je zabilježila mitologija, bile visoke i predivne djevojke, pravilne tjelesne građe, Athumanunh će napisati: božanskog i savršenog izgleda. Izgleda koji je ugodan svakom muškom oku i izgleda koji niti jednog ratnika muškarca nije ostavljao baš ravnodušnim.

(U neke priče, u kojima se spominje da su amazonskim djevojčicama majke još u ranom djetinjstvu odstranjivale /spaljivale ili odsijecale/ desnu dojku kako im ne bi kasnije smetala tijekom zapinjanja luka i odapinjanja strijela, Athumanunh ne može i ne želi vjerovati. Naime, svake godine pored staroga 'Zrinskoga grada' okupe se moderni strijeličari i takmiče se u turniru 'Katarine Zrinski', Athumanunh to voli pogledati.

Iz godine u godinu sve je više djevojaka i žena koje toliko vješto odapinju strijele da Athumanunha to naprosto oduševljava, a sve one imaju svoje 'ženske atribute' koji im niti malo ne smetaju prilikom zapinjanja tetive luka i odapinjanja strijele. Dakle, teorija o 'nagrđivanju' mladih Amazonki 'ne pije vodu')

Ipak, Amazonke su se oblačile poput muškaraca, naoružavale su se lukom i strijelama, kopljem, mačem i mnogobrojnim šiljcima, štitile su se štitovima koje su postavljale na noge i prsa (dakle, ako imaju štitnike na prsima nema govora da im je dojka mogla smetati – Athumanunhovo promišljanje), na glavi su imale željezne bojne kacige, a kosu su uvijek vezale u rep ili punđu.

(Današnje djevojke i žene koje službuju u modernim vojskama, pa i u policiji, kosu također vrlo vješto vežu i prikrivaju ispod bojnih kaciga, beretki i službenih šeširića – po Athumanunhu)

Amazonke su bile, opet prema pričama iz mitologije, vrlo vješti jahači, ženski konjanici koji niti malo nisu zaostajali za tadašnjim muškim konjanicima te se po ničim od njih nisu razlikovale, osim što su Amazonke jahale bez sedla. (Izuzev sjevernoameričkih jahača nitko drugi od muških jahača nije mogao jahati i boriti se bez sedla – po Athumanunhu)

Dakle, Amazonke su imale jako razvijenu vojsku, bile su bolje naoružane od većine tadašnjih svojih protivnika. Ratovale su na konjima, služile su se lukovima, sjekirama, bojnim kacigama, štitovima, omčama, kopljima, i prve su među svojim susjedima imale željezno oružje.

Bile su izuzetno ratoborne i hrabre, što je njihove susjede i protivnike nemali put navodilo da posumnjaju da su to uopće žene. Na kraju Athumanunh će zaključiti da su temeljne odlike ćudi (naravi) Amazonki: hrabrost, nezamisliva smjelost, izuzetna ratobornost, a nerijetko i agresivnost, ponekad ćud im prerasta u svirepost, ali Amazonke su se borile za opstanak, kao i za prevlast među susjednim narodima, a koji su i prema njima bili sličnih ćudi.

Kako Athumanunh izuzetno cijeni i poštuje ženski rod, a u ovim svojim prekrasnim godinama dobrano ga je i upoznao, bez imalo uljepšavanja i okolišanja napisat će da mitske Amazonke sigurno nikada nisu izgubile svoj praiskonski ženski šarm i ljepotu, a pokušaj da žive bez muškaraca natjerao ih je da se ponašaju kao muškarci.

Athumanunh vjeruje da je ponekad, davno prije, ali i danas, ženama doista teško živjeti s muškarcima, ali je uvjeren i siguran da im je život bez muškaraca ipak teži. To je Athumanunhovo promišljanje koje je on stekao na svojim koračanjima kroz mitologiju, priče i legende davno prije zaboravljene, dakako, uz dužno poštovanje i uvažavanje i drugačijih promišljanja.